Nakon što je kao redateljica debitirala s tinejdžerskom komedijom "Booksmart", poznata glumica Olivia Wilde za drugo redateljsko ostvarenje dala si je puno ambiciozniji zadatak. Snimila je ona misteriozni triler čija se radnja odvija u utopijskoj zajednici na nepoznatom mjestu smještenom usred pustinje, a sve tu izgleda kao da su vrijeme radnje pedesete godine prošlog stoljeća. Tako sugerira i glazba iz tog razdoblja, a okruženje tek na prvu djeluje kao jedna od onih tipičnijh suburbija iz pedesetih u kojima dokone kućanice čekaju da se njihovi mužići vrate s posla.
Čime se to točno bave svi ti ljudi koji žive u tom idiličnom naselju koje se naziva Victorytown i smješteno je u unutrašnjost Kalifornije, nije jasno gledatelju, ali ni Alice Chambers (Florence Pugh) čiji muž Jack (Harry Styles) je tek nedavno ondje dobio posao. I dok muževi rade, Alice i njeno društvo dokonih kućanica se odmaraju, tračaju, pripremaju večere, uglavnom rade sve ono što su radile dobre i brižne supruge pedesetih, a ne zamaraju se one previše time što se oko njih događa. I djeluju Alice i Jack kao do ušiju zaljubljen mladi par, a idilu povremeno prekidaju snažne detonacije u daljini koje kao da naslućuju da bi se muževi mogli baviti nečime što ima veze s razvojem atomskih bombi.
Jack je vrlo brzo promaknuću na poslu, a sve što se događa u Victoryju budno pazi šef tog misterioznog poduzeća Frank (Chris Pine) koji je ujedno i svojevrsni guru cijele zajednice. Iako prema van sve to djeluje idilično, od početka je jasno da tu nešto ne valja, nešto je tu jako čudno i nadasve bizarno, a prve pukotine u Aliceinom ponašanju krenut će kad jedna od njenih prijateljica Margaret doživi svojevrsni živčani slom. Počet će potom i Alice doživljavati užasavajuće noćne more, a paralelno i otkrivati da mjesto u kojem žive baš i nije tako idealno. I pripremila je Wilde (koja je za sebe namjenila ulogu Alicine prijateljice Bunny čiji mužić također radi na istom mjestu) tu neka zanimljiva iznenađenja te ćemo shvatiti nakon nekog vremena da tu stvarno ništa nije onako kako se na prvu čini.
Pomalo je "Don't Worry Darling" podsjetio na kultni distopijski triler "Stepfordske supruge" iz sedamdesetih koji je Bryan Forbes snimio po romanu Ire Levina. Tako će se i ovdje ta bizarna utopija nakon nekog vremena pretvoriti u jezivu distopiju a taj gotovo pa raj iz snova pedesetih pretvorit će se gotovo u pakao iz kojeg nema izlaza. Može se ujedno na ovaj mindfuck triler koji je svakako dobar i zanimljiv, no ipak nije dohvatio tako daleko kao što je Wilde vjerojatno planirala, gledati i kao na subverzivnu parabolu i gledajući "Ne brini, draga" kroz glavu mi je prolazilo pitanje je li svijet bolji i sigurniji ako čovjek ništa ne pita, ne razmišlja, već radi i živi onako kako mu se kaže?
Dok ništa neće pitati i razmišljati, sve će biti savršeno u životu Alice i Jacka, no kada počne ona prvo sebi pa i drugima postavljati pitanja, sve kao da će se početi raspadati. Ili možda neće? Možda je Alice zapravo samo paranoična, baš kao i njena prijateljica Margaret i sve se te čudne stvari koje ona naslućuje možda zaista događaju samo u njenoj glavi? Iako na kraju ima tu ponešto rupa u priči koja se ne može pohvaliti nekom originalnošću, svejedno je "Don't Worry Darling" bio sasvim dobar triler. Dodatni plus je ne samo fino pogođen ugođaj i prikaz razdoblja u kojem se odvija radnja ili se barem tako čini, već i blještava, šarena fotografija stalnog suradnika Darrena Aronofskog, Matthewa Libatiquea.
Primjedbe
Objavi komentar