Luis Garcia Berlanga se uz Juana Antonia Bardema (stric poznatog glumca Javiera Bardema) smatra najzaslužnijim za ponovni uspon španjolskog filma nakon tamošnjeg građanskog rata. Kako mu je otac u ratu sudjelovao na strani republikanaca, Berlanga se u mladosti priključio tzv. Plavoj diviziji sastavljenoj od španjolskih dobrovoljaca koji su se borili za naciste na istočnom frontu. Učinio je to kako bi izvukao oca koji se u građanskom ratu borio na strani republikanaca od smrtne kazne, a po završetku rata počeo se baviti snimanjem filmova. Mnogi njegovi filmovi danas se smatraju španjolskim klasicima, a često je u njima ironizirao i satirizirao razne socijalne i društvene situacije u Francovoj Španjolskoj, no činio je to iznimno vješto i suptilno da je izbjegavao cenzore i upadanje u probleme.
Jedan od najpoznatijih primjera Berlanginog stvaralaštva je i "Placido", tragikomična satira koja je dogurala i do nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Na ideju za film Berlanga je došao po stvarnim događajima i kampanji pokrenutoj za vrijeme ranog Francovog režima koja se odvijala pod sloganom "posjedni siromaha za svoj stol". U toj kampanji građane se poticalo da božićnu večeru podijele s onima koji si ne mogu priuštiti topli obrok, a taj lažni i usiljeni, nametnuti pokušaj solidarnosti i altruizma režima koji je pobio brojne ljude, pokazao se kao savršena prigoda Berlangi za satiriziranje tadašnjeg španjolskog društva.
Iako iz današnje perspektive "Placido" djeluje arhaično, sjajno on pokazuje malograđanski duh tadašnjeg španjolskog društva, posebno buržoazije koja si je na ovaj način pokušala umiriti savjest i uvjeriti se da čini nešto dobro. I situacija je tu dotjerana do potpunog apsurda jer u provincijskom gradiću grupa dokonih supruga bogatih i dobrostojećih ljudi već godinama organizira za Božić takvu akciju. No, ove godine ulozi su dodatno podignuti jer je iz Madrida dogovoren dolazak poznate glumačke družine, a po gradu je predviđena i ogromna parada, kao i aukcija društva s poznatima koji će se pokazati da i nisu baš tako poznati kao što su se nadali.
Među onima angažiranim u organizaciji je i siromašni vozač Placido kojem iste večeri na naplatu dolazi račun za vozilo koje mu život znači. Nadao se da bio on te svečarske večeri mogao zaraditi dovoljno da pokrije ratu, no serija nepredviđenih incidenata, nezgoda, neočekivanih okolnosti i sličnog dovest će do toga da će postati upitno hoće li Placido na vrijeme stići uplatiti novac u banku. I na zanimljiv način "Placido" satirizira bogatu buržoaziju koja si pokušava umiriti savjest ovakvim događajima, no istovremeno je očito kakav oni prijezir osjećaju prema istim tim nesretnim, siromašnim i gladnim ljudima.
Pomalo na tragu kasnije crne komedije Francisa Vebera "Večera s idiotom" u kojoj se bahati bogataši natječu tko će na večeru dovesti većeg idiota, tako se i bogataši ovdje natječu tko će pronaći većeg siromaha pa ga pokazivati kao da je njegovo vlasništvo. Iako iz današnje perspektive "Placido" djeluje pomalo arhaično, vidimo da se ljudi u suštini i nisu puno promijenili i vidimo da se i danas mnogi vole hvaliti time kako su veliki dobročinitelji, humanitarci ili kako su općenito super. Sveprisutne društvene mreže sjajan su medij za takvu samopromociju i pokazivanje svima kako je netko super, divan, krasan, altruističan i spreman pomoći. No, baš kao što je bogatašima iz Berlanginog filma važnije pokazati koliko su humanitarni i brižni i ostaviti takav dojam nego što ih u stvarnosti brine kako ti ljudi stvarno žive, gotovo identična situacija je s današnjim ljudima s Facebooka. I njima je jedini cilj prezentirati same sebe puno boljima, zadovoljnijima, pametnijima, brižnijima, nego što stvarno jesu. Licemjerje i hipokrizija dvije su riječi kojima bi se možda najbolje moglo opisati današnje društvo tih osoba zaljubljenih same u sebe kojima je jedino važno ostaviti tek površni dojam.
Primjedbe
Objavi komentar