Američkog glumca Stevea Carella i dalje najbolje pamtimo kao komičara i po ulogama u humorističnim serijama i filmovima iako zadnjih godina on sve više ima i ozbiljnih, dramskih uloga. Za jednu takvu u "Foxcatcheru" zaslužio je i za sada jedinu nominaciju za Oscara, a do smijeha nimalo nije i njegovom psihoterapeutu Alanu Straussu u mračnoj psihotrilerskoj seriji koju su kreirali Joel Fields i Joseph Weisberg. Carellov Strauss ugledni je psihoterapeut židovskog porijekla u ranim šezdesetima koji se i dalje pokušava pomiriti s nedavnom smrti supruge i bijesan je što se posvađao sa sinom koji je prešao na ortodoksno židovstvo.
No, jednog dana Straussa će oteti i zatočiti jedan od pacijenata, mladić po imenu Sam Fortner (Domhnall Gleeson koji mi je nekako promašen za ovu ulogu i nije mi do kraja sjeo). On je zapravo poremećeni serijski ubojica, potpuni psihopat koji se pokušava oduprijeti tim ubilačkim nagonima i svog novog psihoterapeuta je oteo kako bi ga ovaj pokušao izliječiti. Pospremit će tako Sam doktora u prostoriju kuće u kojoj živi s mamom i krenut će tako sesije tijekom kojih će Alan morati pokazati sve što zna. Sam od Alana očekuje rezultate praktički preko noći i uvjeren je da on ima svojevrsni čarobni štapić kojim ga može izliječiti od te psihopatije, bolesnih nagona da ubije sve one koji mu se i na najbanalniji način zamjere.
I tijekom zatočeništva Alan će imati vremena razmišljati ne samo kako se izvući iz te potpuno bezizlazne situacije, već i o svom životu. Preispitivat će on odnose s kćeri, posebno sa sinom s kojim se razišao i kojeg je dijelom krivio za smrt svoje žene. Istovremeno će pokušavati i pronaći rješenje za Samove probleme iako je svjestan da je to gotovo nerješivo i bez obzira što uspije učiniti, vrlo je vjerojatno da će skončati ondje bez da se izmiri sa sinom. Kako je Alan ipak psihoterapeut, kopkat će on i po vlastitoj prošlosti i podsvijesti, pokušavati analizirati ključne trenutke i situacije u životu te preispitivati svoje postupke trudeći se dokučiti koliko je zapravo sam kriv za ono što mu se dogodilo.
Autorski dvojac Fields - Weisberg mudro je postupio što deset epizoda "The Patienta" imaju gotovo pa sitcomovsko trajanje od 20 do 30 minuta iako i dalje to djeluje pomalo prerazvučeno, na trenutke repetitivno i možda bi efektnije to funkcioniralo kao film od nekih dva sata. Dok je Carell izvrstan i što je stariji te ozbiljne, dramske uloge kao da mu sve bolje odgovaraju, Gleeson mi nekako nije tu sjeo kao psihopatski ubojica koji se ne može kontrolirati. Solidno se tu tematski kombinira klasični suspense triler s karakternom studijom ne samo ubojice, već i njegovog psihoterapeuta, no problem je što nakon nekog vremena postane to pomalo zamorno, tim više jer se da naslutiti kako bi sve to moglo završiti.
Primjedbe
Objavi komentar