U zadnje vrijeme gotovo pa imamo pravu najezdu autobiografskih ili poluautobiografskih filmova na čije se snimanje odlučuju neki više ili manje poznati američki filmaši. Svi oni kao da bi željeli napraviti svoj "Amarcord", a kalibar nenadmašnog Federica Fellinija definitivno nije američki filmaš srednje generacije James Gray. Predstavio se on sredinom devedesetih krimićem "Little Odessa", a i kasnije je uglavnom snimao žanrovske filmove, da bi i njegova svemirska "Apokalipsa danas" odnosno "Ad Astra" s Bradom Pittom također ispala nekako prosječno, nedorečeno, pomalo pretenciozno.
Pa iako je tek nedavno prošao pedesetu, odlučio je Gray snimiti film inspiriran vlastitim odrastanjem u Queensu početkom osamdesetih pa tako u "Armaggedon Time" pratimo epizodu u životu 12-godišnjeg dječaka Paula Graffa. On dolazi iz židovske obitelji neke niže srednje klase i blizak je s djedom Aaronom Rabinowitzem (Anthony Hopkins) čija je majka jedva izbjegla pogrome u Ukrajini početkom 20. stoljeća i spasila se bijegom u Ameriku. Paul je jedan od onih zaigranih dječaka koji svijet gledaju raširenih očiju i nada se on da će postati umjetnik, a upravo je djed jedini koji ga potiče i podržava njegove snove. S druge strane, njegov strogi otac Irving (Jeremy Strong) puno je realniji i želi da Paul izuči neki zanat poput njega i školuje se kako bi mogao pošteno, marljivo i strpljivo privređivati i prehranjivati obitelj, baš poput njega.
Paulova majka Esther (Anne Hathaway) donekle ga štiti, a ključni trenutak za Paula će se dogoditi kada u školi upozna buntovnog afro-američkog dječaka Johnnya koji je pao razred. Iako je i Johnny očigledno inteligentan klinac koji sanja kako će jednog dana raditi za NASA-u, svjestan je on ograničenja koja proizlaze iz siromaštva u kojem živi i zna da on nije jedan od onih čiji se snovi mogu ostvariti. Škola njemu ništa ne znači jer pretpostavlja da mu je kao i velikoj većini crnih klinaca iz kvarta u kojem živi sudbina predodređena i da Američki san postoji za nekog drugog.
Pa iako od djetinjstva u domu sluša priče o tome kako su Židovi prezreni, proganjani, kako ih nitko ne voli te da se za sve moraju izboriti sami, tek uz Johnnya će on shvatiti da ima puno onih koji su još u težoj situaciji. Uz novog prijatelja on će spoznati kako živi u svijetu punom nepravde i predrasuda te kako zaista postoje oni društveno privilegirani. Tu privilegiranost što je bijelac i Paul će iskoristiti, a taj trenutak kao da je i neki lightmotiv ovog dosta nedorečenog i pomalo besciljnog filma. I dok naziv filma cilja na frazu koju je početkom osamdesetih izrekao tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan strašeći ljude nuklearnim ratom sa Sovjetskim savezima, potpuno mi je nejasno koji smisao tu ima ubacivanje članova obitelji Trump.
Možda zato da se ide uz taj današnji trend pa makar to djelovalo isforsirano i potpuno nepotrebno kao što je tu slučaj jer nakon nekog vremena obitelj će Paula ispisati iz javne škole i upisati u jednu od onih tipičnih konzervativnih privatnih škola za privilegirane bijelce. I glavni donator te škole je Fred Trump, otac bivšeg (nadajmo se ne i budućeg) američkog predsjednika Donalda čija sestra Maryanne u epizodi Jessice Chastain tu nešto palamudi o tim konzervativnim vrijednostima tim klincima i valjda budućim pripadnicima te elite koja donosi odluke, a Paul jednostavno shvaća da ne želi biti dio toga.
Primjedbe
Objavi komentar