Katalonac Oriol Paulo i ranije se predstavio kao majstor psiholoških trilera. Njegovi "Body" (El Cuerpo) i posebno "Invisible Guest" (Contratiempo) bili su majstorski osmišljeni i režirani trileri, a nakon ipak slabijeg SF-a "Mirage", vratio se Paulo žanru u kojem se najbolje snalazi. Bio je "God's Crooked Lines" ili "Los renglones torcidos do Dios" njegov do sada i najambiciozniji film te je imao ovaj triler i šest nominacija u izboru za španjolski film godine. Moglo bi se "God's Crooked Lines" opisati i kao Paulov "Shutter Island" ili "Shock Corridor", a riječ je o stiliziranom trileru u kojem se estetski Paulo ugledao na filmove starog Hollywooda, ponajviše na stvaralaštvo nenadmašnog Alfreda Hitchcocka.
Priča se tu odvija 1979. godine kada će se privatna istražiteljica Alice Gould (Barbara Lennie) zaputiti u zatvorenu ludnicu kako bi istražila sumnjivu smrt koja se ondje dogodila mjesec ili dva ranije. Pod misterioznim okolnostima ondje je umro mladić čiji je otac poznati psihijatar, a iako je njegova smrt okarakterizirana kao samoubojstvo, stari je angažirao Aliciju kako bi istražila što se zapravo dogodilo. I baš kao što je ambiciozni novinar u kultnom Fullerovom "Shock Corridoru" fingirao psihičku bolest kako bi ušao u ludnicu radi istrage ubojstva i teksta za koji je uvjeren da će mu donijeti Pullitzera, Alicia će tu također fingirati ludilo kako bi se infiltrirala u ludaru i odradila istragu. I ići će joj to jako dobro i svi psihijatri uvjereni su da ona doista pati od paranoje pošto tvrdi da ju je muž oteo i pospremio unutra kako bi se dokopao njenog novca.
Paralelno tu pratimo i događaje same pogibije mladića, a baš kao što je bio slučaj s "Invisible Guest", ponovno je Paulo snimio film u kojem baš ništa ne izgleda onako kako se čini na prvu. Majstorski je to izveden psihološki triler prepun preokreta i iznenađenja u kojem je Paulo opet situaciju zakomplicirao do bola, no ponovno je pokazao da se itekako zna ispetljati iz tih petlji koje je osmislio. Stilski se "God's Crooked Lines" prilično razlikuje od svega što je Paulo prethodno snimio i iznimno je to elegantan, ušminkan film koji odiše nekim staromodnim štihom, a iako stilski to najviše duguje trilerima Alfreda Hitchocka, priča tu dosta podsjeća na Scorseseov "Shutter Island".
Samo što je Paulo priču tu još čak i više zakomplicirao te je riskirao jako puno jer lako se moglo dogoditi da se sve tu potpuno raspadne i pretvori u čistu besmislicu. Također se moglo tu dogoditi da priča već na prvu postane preočigledna i da nam od prve bude tu jasno što se zapravo događa, a iako imamo tu pregršt twistova i iznenađenja, ništa tu ne djeluje pretjerano. Ovaj film samo je potvrdio Paulov status možda i najboljeg španjolskog žanrovskog filmaša, a s "Good's Crooked Lines" pokazao je da ima i puno stila, da je filmski itekako načitan i da od njega u budućnosti možemo očekivati još puno toga zanimljivog.
Primjedbe
Objavi komentar