S dosta godina zaostatka konačno sam pogledao izraelsku seriju koja je poslužila kao inspiracija za američku seriju "Homeland" i na kraju sam ostao prilično razočaran. Serija koja kreće odlično, kao vrhunska kombinacija drame i trilera o dva izraelska vojnika koji su nakon 17 godina zarobljeništva pušteni na slobodu, do kraja će se pretvoriti u zamornu, sporovoznu, neuvjerljivu melodramu gotovo na razini sapunice. Drugu sezonu koja je stigla tri godine nakon originala jedva sam uspio odgledati do kraja, a priča tu kreće nakon što dva vojnika, Nimrode Klein (Yoram Toledano) i Uri Zach (Ishai Golan) konačno stižu kući nakon dugih pregovora.
Treći vojnik koji je zarobljen prije 17 godina tijekom specijalne misije u Libanonu, Amiel Ben-Horin (Assi Cohen) nije preživio u zarobljeništvu i kući u Izrael su stigli tek njegovi posmrtni ostaci. Tako u prvoj sezoni pratimo pokušaj Nimrodea i Urija da se ponovno priviknu na život i na društvo koje se u tih 17 godina potpuno promijenilo. I dok su obojica bili još mladići u ranim dvadesetima kada su zarobljeni, sada su oni ljudi u četrdesetima s teškim PTSP-om i nezamislivim traumama. Nitko ne može shvatiti kroz što su oni morali prolaziti u tih 17 godina i s kakvom psihofizičkom torturom su bili suočeni, a kad stignu kući, dočekat će ih i posve različite obiteljske situacije.
Dok je Nimrodea supruga Talia (Yael Abecassis) čekala i bila mu vjerna, Urijeva zaručnica Nurit (Mili Avital) udala se za njegovog brata i s njime je zasnovala obitelj. Nimrodeova kćer sada je djevojka od dvadesetak godina, a ima on i sina od 17 godina kojeg nikad nije vidio pošto je rođen nekoliko mjeseci nakon što je zarobljen. U međuvremenu su oni postali i nacionalni simboli, junaci nacije te se moraju nositi i s tim statusom dok se privikavaju ponovno na normalni život iako je jasno da život za njih nikad neće biti normalan. No, dok ih cijela nacija slavi kao heroje, podvrgnuti su oni i strogim psihijatrijskim procjenama i provjerama jer izraelske tajne službe strahuju da u zarobljeništvu nisu prešli na neprijateljsku stranu.
Tako se pokušavaju pronaći i neke diskrepancije u njihovim pričama, a istraga će početi pokazivati da Nimrode i Uri zaista nešto skrivaju. Povremeno pozadinu o likovima, posebno o Nimrodeu i Uriju dobivamo kroz flešbekove na vrijeme njihovg zatočeništva te je prva sezona zaista kompleksna studija o tragičnim sudbinama ljudi koji su sve to morali proživjeti, ali i potpuno shizofrenom društvu koje je konstantno u ratnom stanju i nad glavom mu visi ratna opasnost. Ne samo da je to priča o duboko traumatiziranim ljudima koji se pokušavaju reintegrirati u društvo, već i o duboko traumatiziranom društvu i zemlji koja je okružena neprijateljima, stanju neprekidnog rata kojem se ne nazire kraj.
Iako se treći zarobljenik odnosno Amiel vratio u vreći i njegova sestra Yael (Adi Ezroni) teško se miri s činjenicom da starijeg brata više nema, pojavljuje se on povremeno kao duh s kojim ona razgovara dok pokušava procesirati ono što se događa. U drugoj, bitno slabijoj i silno razočaravajućoj sezoni, priča će se vrtjeti upravo oko Amielove sudbine i onoga što mu se dogodilo u zarobljeništvu, a u tih prerastegnutih 14 epizoda ukupan dojam kompletno će se uprskati i upropastiti. Na trenutke će u drugoj sezoni "Hatufim" ili "Prisoners of War" djelovati kao da su ga radili neki amateri kojima se jako žurilo te je gluma povremeno zapanjujuće neuvjerljiva i glumci su baš loši. Velika je to šteta jer nakon prve sezone "Hatufim" je držao čvrstu osmicu, no do kraja je to prilično otišlo kvragu i solidno me iživciralo.
Primjedbe
Objavi komentar