John Boorman britanski je filmaš kojeg prvenstveno pamtimo po kultnim ostvarenjima kao što su "Deliverance" i "Excalibur", a u ovoj humornoj, dijelom autobiografskoj drami, prisjetio se on odrastanja u Engleskoj za vrijeme II svjetskog rata. Pa iako komedija baš i nije prva asocijacija na ratni film, "Hope and Glory" je iznimno duhovita i nimalo sentimentalna drama o ratnom razdoblju. Vjerojatno svim onima mojih godina koji su početkom devedesetih imali podjednako godina kao glavni junak ovog filma, u startu desetogodišnji Billy Rowan, mnogo toga iz ovog filma bit će poznato. Igranje s oružjem. čahurama, barutom i municijom uz stalne zračne opasnosti i sirene na koje se čovjek s vremenom nekako navikne.
Prvih nekoliko puta kada sirena zasvira čovjek se usere od straha, no kasnije mu to gotovo postane pa nešto normalno ma koliko to apsurdno zvučalo. Na život u ratnim okolnostima vrlo brzo priviknut će se i obitelj Rowan, a nakon što se otac Clive (David Hayman), veteran Prvog svjetskog rata, ponovno dobrovoljno javi u britansku vojsku, njegova žena Grace (Sarah Miles) ostat će se sama u radničkom predgrađu Londona brinuti za Billyja i njegove sestre, tinejdžericu Dawn (Sammi Davis) i malenu Sue.
Nakon njemačkih zračnih napada Billy i njegovi novi prijatelji zanimaciju će pronaći u skupljanju gelera, a njegova starija sestra ubrzo će se upustiti u vezu s kanadskim vojnikom. Bombardiranja su konstanta i bombe praktički svake noći padaju u susjedstvo, nudeći klincima sljedećeg jutra novo igralište, a iako je opasnost jasna i očigledna, najveći plus ovog filma je što je uspio postići da cijelu tu situaciju sagledamo iz perspektive dječaka. Naravno da je svakom normalnom jasno da je svaki rat užas, no Billy o tom tragičnom i katastrofičnom aspektu uopće ne razmišlja.
"Hope and Glory" je sjajan jer na divan način hvata ne samo duh vremena i prilično prikazuje kako se tada živjelo sa svim tim ograničenjima, siromaštvom i gladi, već i hvata duh ljudi koji se nije dao slomiti. Cijela priča postaje još luđa i zabavnija kada Grace odluči s djecom preseliti k svojim roditeljima na selo gdje će Billyjev najbolji prijatelj postati totalno ludi, mrzovoljni, gunđavi djed. Život se tek tada, iz Billyjeve perspektive, pretvara u potpunu idilu i sve dok ne dođe vrijeme da se treba vratiti u školu, zaboravit će on i na bombardiranja i na sve ratne strahote.
Nakon "Deliverance", donio je "Hope and Glory" Boormanu i drugu nominaciju za Oscara za režiju, a imao je za ovaj film ukupno tri nominacije jer je ujedno bio i scenarist te producent. Film je to prepun nostalgije pa zato i ne čudi da je sredinom osamdesetih bio iznimno voljen i popularan u Velikoj Britaniji jer ipak je to još bilo vrijeme kada je bilo puno onih živih koji su se sjećali rata i kako je tada izgledao život. No, jednako koliko je "Hope and Glory" film o ratu i odrastanju za vrijeme rata, toliko je to film o sjećanjima, uspomenama kojih se i kasnije kroz život volimo prisjećati i osjećati se dobro što smo baš to ili barem nešto slično tim nerijetko uljepšanim memorijama zaista i proživjeli.
Primjedbe
Objavi komentar