Pravo malo filmsko čudo stiže nam iz Indije. Predivan film koji bi se najkraće moglo opisati i indijskim odgovorom na čudesni "Cinema Paradiso" Giuseppea Tornatorea, jer i "Last Film Show" je nevjerojatna i zaigrana posveta filmu, ali i toj nevjerojatnoj zemlji, Indiji. Ovaj je film ujedno i indijski kandidat za Oscara, a prikazan je "Last Film Show" na brojnim svjetskim festivalima. Dijelom je to i autiobiografska priča jer glavnog junaka, devetogodišnjeg dječaka Samaya osmislio je scenarist i redatelj Pan Nalin prema vlastitom odrastanju u selu u pokrajini Gujarat na zapadu Indije. Samay je razigrani i maštoviti dječak koji baš i nije vruć za školu, a pomaže on ocu koji kuha i prodaje čaj uz željezničku stanicu.
I tipična je to siromašna indijska obitelj koja živi skromno, a svijet će se za ovog dječaka potpuno otvoriti kada otkrije da postoji film. Ovo ti je prvi i zadnji film koji ćeš pogledati, objašnjava Samayu otac nakon što je cijelu familiju odveo u lokalni gradić na projekciju nekog religijskog filma. To će biti dovoljno za Samaya da postane potpuno opčinjen filmom te će se sprijateljiti s projekcionistom Fazalom kojeg će podmićivati hranom koju mu je spremila majka da ga pusti u salu kako bi gledao tu filmsku magiju. I sam će se Samay početi ubrzo igrati svjetlom, bojama i filmskom trakom te će ovaj dječak fascinirian ne samo filmom kao medijem, već i filmskom trakom, početi za svoje prijatelje u selu organizirati improvizirane projekcije.
Od prve do zadnje scene "Last Film Show" je film koji potpuno oduševljava i koji perfektno prikazuje tu dječačku zaigranost, bezbrižnost, radoznalost i želju da i sam nešto nauči. Film je to koji odiše onim pravim indijskim šarenilom boja i naravno da će za Samaya prvi susret s filmom biti onaj tipični bolivudski kič, no svejedno će on biti posve opčinjen. Polako će shvaćati što to njegov novi projekcionist izvodi s filmskom vrpcom, svjetlom, sjenama te će i svoje prijatelje zainteresirati za poigravanje s filmom. Bio je to jedan od onih pravih feel good filmova, nostalgična i jednostavno divna pustolovna coming-of-age humorna drama koja je podjednako posveta filmu, ali i djetinjstvu.
Tom razdoblju života kada upijamo sve oko sebe, kada se razvija mašta i kada praktički sve djeluje nekako moguće i ostvarivo. Tako i za ovog klinca iz one prave indijske zabiti više ništa u životu neće biti zanimljivo jednom kada otkrije film i shvati da je to njegov životni poziv. Kad se zainteresira za film, sve će drugo, na užas tradicionalnog i strogog oca koji iako spada u višu kastu Brahmana, nema prebijene pare, no tvrdi da film nije primjeren za njih, postati potpuno nevažno za Samaya. Sjajno je Nalin uspio snimiti film koji gotovo pa gledamo očima dječaka kojem je praktički sve što vidi oko sebe nešto novo, šareno, uzbudljivo, fascinantno.
Jasno da je to film koji igra i na notu nostalgije, no ne onako patetično i sladunjavo, već šarmantno, duhovito i zabavno. Iako sam obično iznimno oprezan kad su u pitanju indijski filmovi jer me onaj njihov kič, ono jezivo zavijanje, cviljuganje i plesanje dovodi na rub moždanog udara, u "Last Film Show" čak i ti povremeni, srećom kratki dijelovi, nisu djelovali iritantno. Štoviše, djelovalo je i to pomalo ironično kao da je Nalin želio pokazati da je i to početak koji svatko tko voli film u njegovoj zemlji mora proći. I da je taj grozni bolivudski šund zapravo tek prva stepenica na putu do Leonea, Tarkovskog, Raya, Fellinija i Kurosawe kojeg ćeš ubrzo otkriti.
Primjedbe
Objavi komentar