Yarmouk je četvrt glavnog grada Sirije, Damaska, udaljena od centra nekih osam kilometara koja je sredinom pedesetih osnovana kao izbjeglički kamp za Palestince. U sljedećih pola stoljeća Yarmouk se pretvorio gotovo u grad za sebe te je i administrativno pretvoren u gradsko područje na metropolitanskom rejonu Damaska gdje je prema popisu stanovništva iz 2004. godine živjelo 137 tisuća ljudi, uglavnom Palestinaca. Problemi za tamošnje stanovnike počeli su 2012. godine kada je izbio građanski rat u Siriji i kada je ondje došlo do okršaja između regularne vojske i pobunjenika protiv predsjednika Bašara Al-Asada.
Upravo u Yarmouku se 1989. godine rodio i režiser ovog dokumentarca Abdallah Al-Khatib koji u trenucima snimanja ovog potresnog i šokantnog dokumentarca još i nije znao da će postati dokumentarist. U montaži mu je doduše pomogao iskusni sirijski montažer Qutaiba Bahramji, a radnja filma postavljena je linearno i pratimo događanja ondje od početka konflikta pa kroz sljedećih godinu ili dvije kada je Yarmouk zadesila humanitarna katastrofa. Baš kao što i sam podnaslov filma sugerira, grad je to pod okupacijom i nema unutra ili van. Oni koji su se zatekli ondje na početku rata ne mogu iz Yarmouka. Brojni ljudi koji su ondje živjeli, a radili negdje drugdje, sljedećih nekoliko godina u Yarmouk se nisu mogli vratiti i mnoge obitelji ostale su razdvojene.
I u početku filma vidimo kako se u tim prvim danima okršaja još koliko, toliko normalno živjelo. Djeca se igraju na ulici, nitko i ne sluti da bi opsada mogla potrajati tako dugo. Povremeno imamo poneki prosvjed, a kako vrijeme prolazi situacija postaje sve gora. Nema hrane i vode. Nema struje i lijekova i ljudi postaju potpuno ovisni o pomoći izvana, no ona rijetko dolazi, a kada i stigne, hrane nema ni izbliza dovoljno za sve. U jednoj situaciji redatelj s Crvenim križem pokušava otići do Checkpointa po pomoć, no umjesto hrane, dočekani su oni pucnjevima iz mitraljeza. Bombardirnje Yarmouka svakodnevna je pojava, a kako situacija eskalira, brojni stanovni počinju jesti kaktuse, korijenje i sjemenje kako ne bi umrli od gladi.
Iako Al-Khatib odmah u uvodnoj sceni pokazuje iskaznicu UN-a jer je radio ze neku od njihovih organizacija, on odlučuje svjesno ostati u Yarmouku i bilježiti što se događa. A sve ono što vidimo zaista je šokantno i tragično, potresno i nezamislivo. Humanitarna kriza najgorih mogućih razmjera, a osim što je redatelj, često i snimatelj, Al-Khatib je i ne samo jedan od glavnih protagonista filma, već i svojevrsni lider za ljude koji ondje žive i čovjek koji je na sebe preuzeo zadaću podizanja morala preživjelima. Tako imamo i jednu posebno apsurdističku scenu u kojoj su pronašli klavir i iznijeli ga na ulicu, među potpuno uništene zgrade, a netko od njegovih prijatelja svira. Prikazan je ovaj dokumentarac na brojnim svjetskim festivalima, a Al-Khatib ga je završio u Njemačkoj gdje je pobjegao nakon što su ISIL-ovci 2015. godine osvojili Yarmouk i dodatno ga opustošili.
Primjedbe
Objavi komentar