Eto nama još jednog pravog malog američkog indie bisera, niskobudžetne kombinacije trilera i drame više nego horora koja mi se umalo provukla ispod radara. Debitantski film Beth de Araujo premijeru je imao na SXSW festivalu u Austinu, a ova mlada filmašica je zahvaljujući "Soft & Quiet" nominirana za otkriće godine kad je u pitanju američki nezavisni film. Odlučila se De Araujo ovu šokantnu i uznemirujuću priču iznijeti u stvarnom vremenu odnosno cijeli film je snimljen u jednom neprekinutom kadru. I nije se u početku činilo da će "Soft & Quiet" biti film koji će me posebno zaintrigirati. U početku pratimo naizgled običnu i prosječnu odgojiteljicu u vrtiću Emily (Stefanie Estes), vitku, plavokosu i privlačnu bjelkinju na pragu četrdesetih kako zadnja napušta radno mjesto i odlazi na sastanak s prijateljicama.
Njeno podmuklo ponašanje prema latino čistačici u uvodu u tim trenucima ne djeluje kao nešto bitno, no kada nakon nekoliko minuta Emily stigne u lokalni župni ured gdje je već čeka pet ili šest kolegica, a iz vrećice izvadi pitu s trešnjama ukrašenu kukastim križem, e tada već kreće zvono za uzbunu. I u tim trenucima ovaj maestralno snimljen film jednostavno zgrabi gledatelja jer shvaćamo da je Emily glavna u ženskoj ekipici koja se naziva "Daughters of Aryan Unity". Moj otac je bio predsjednik KKK-a u Nebraski, hvali se druga plavuša, trudna do zuba pa će skromno da ona nije u Klanu, ali da je itekako aktivna na neonacističkim web platformama.
Već tada nam je jasno da je to skup žena, redom naravno bjelkinja, koje su najbaže rečeno bijele supremacistice. Osjećaju se one ugrožene crncima, latinosima, azijatima, uvjerene su da su bijelci danas u podređenom položaju u odnosu na druge rase i etnicitete i da je to potpuno neizdrživo. Sve one osjećaju da nešto moraju poduzeti, a ovaj kružok je dodatno zanimljiv jer okuplja žene iz više spektara te ekstremne desnice. Neke su radikalnije, neke su ipak staloženije i čini se da su za neke od njih ovi sastanci svojevrsna mentalno - verbalna masturbacija. I već u tim trenucima kada pratimo taj sastanak u kojem te naizgled prosječne američke bjelkinje, uglavnom neke niže ili niže srednje klase od kojih su mnoge i majke više djece, razglabaju i iznose viđenja stanja u društvu, sve to djeluje zastrašujuće i uznemirujuće.
No, nekoliko tih žena igrom slučaja će dobiti i priliku da prijeđe s riječi na djela, a tu će se situacija potpuno oteti kontroli. Sve ono što su diskutirale, sada će one primijeniti i u praksi, a praktički od trenutka kada ugledamo pitu od trešanja sa svastikom, "Soft & Quiet" se ne zaustavlja. Na taj nelagodni ugođaj dodatno utječe i kamera iz ruke koja konstantno prati likove, migolji između njih i imamo dojam kao da gotovo špijuniramo ove žene dok one bacaju rasističke fore, a potom i krenu u akciju. Pretpostavljam da neće ovo biti film za svačiji gušt, no mene je ovaj niskobudžetni triler impresionirao i više nego što sam očekivao, ponajviše zbog toga što sve to djeluje zastrašujuće stvarno i realistično.
Primjedbe
Objavi komentar