Mike Flanagan nastavlja s neumornim štancanjem horor serija za Netflix. Nakon "The Haunting of Hill House" inspiriranog djelima Shirley Jackson, "The Haunting of Bly Manor" po Henryu Jamesu i "Midnight Mass" koji je sam osmislio, dohvatio se on djela još jednog relativno poznatog američkog pisca horora, Christophera Pikea. "The Midnight Club" adaptacija je Pikeovog istoimenog romana, no u desetodijelnu seriju Flanagan je utrpao i motive iz još 27 Pikeovih knjiga, a bila je to možda i najslabija od svih njegovih dosadašnjih serija. Pratimo tu sudbinu osam terminalno bolesnih tinejdžera koji su smješteni u hospicij Brightcliffe u okolici Seattlea negdje sredinom devedesetih.
Svi ti klinci ondje su završili jer im je dijagnosticirana neka teška bolest od koje nema spasa, a hospicij je otvoren još od šezdesetih godina i prošli su kroz njega bezbrojni tinejdžeri koji nisu imali sreće. No, još od šezdesetih godina ondje postoji i ponoćni klub koji su pokrenuli sami pacijenti, a sastaju se oni svake noći u tamošnjoj knjižnici po noćima kako bi pričali strašne horor priče kojima je cilj uplašiti ostatak ekipe, što zasigurno nije jednostavan zadatak jer svi oni su terminalno bolesni i teško ih se može zaplašiti. I svi ti klinci praktički su se pomirili sa svojim sudbinama i svjesni su što ih čeka, no Ilonka koja je ondje stigla zbog raka štitnjače koji je metastazirao, nada se da bi mogla ondje pronaći nekonvencionalni lijek koji će je spasiti.
Vjeruje ona da bi mogla čudesno ozdraviti i izaći odande živa, a uporište za svoj optimizam pronaći će kad shvati da se još krajem šezdesetih jednoj djevojci to uspjelo. Shvatit će Ilonka da se u toj staroj kući u kojoj se danas nalazi hospicij, nekoć bio smješten nekakav kult pa ćemo imati tu i natruhe okultizma, a kao i kod svih tih Flanaganovih serija, najveći problem mi je bio prerazvučenost. Na silu se tu išlo na deset epizoda od po sat vremena i možda bi to bolje funkcioniralo u osam ili šest epizoda, no nije to na kraju bilo tako loše, bez obzira što sama osnovna premisa zvuči prilično morbidno. Uglavnom su fora i te pričice koje međusobno jedni drugima pripovijedaju ti mladi pacijenti.
I po senzibilitetu i po stilu pa i tematski se sve te priče dosta razlikuju i dok su neke klasične horor priče, neke su noirovski krimići, dok neke kao da su ispale iz Zone sumraka. Sve te priče su i dosta osobne jer svaki od tih klinaca ne samo da u nju, shvatit ćemo, unosi dosta toga iz vlastitih života i kroz te strašne priče dobrim dijelom progovara o vlastitim životima i sudbinama, već svi ti klinci ujedno i tumače likove koji se pojavljuju u pričama. Naravno da se istovremeno nešto čudno događa i toj staroj kući s mračnom povijesti, a kako je vrijeme radnje devedesete, tako da mi je i soundtrack bio sasvim fino pogođen. Iako je osnovna tematika sasvim dobro pogođena za vrijeme kad pogotovo bujaju te razne holističke metode, alternativna medicina i razni kvazistručnjaci naveliko prodaju pamet i mudruju o tome da klasična medicina ne valja i da je bolje slušati neke šamane, holiste i slične budalaše, ipak sam od "Ponoćnog kluba" očekivao nešto više.
Primjedbe
Objavi komentar