Mel Brooks jedan je od najvećih američkih komediografa i čovjek koji je vjerojatno najbolje razumio komediju još od razdoblja nijemog filma. Proslavio se on farsama i parodijama, a jedan je on od rijetkih ljudi koji su osvojili čuveni EGOT (Emmy, Grammy, Oscar, Tony). Sedamdesete godine bile su Brooksovo najplodonosnije razdoblje, a nakon što je u drugoj polovici šezdesetih postigao ogroman uspjeh parodijom na mjuzikle "Producentima", njegov sljedeći filmski projekt bio je ekranizacija romana Rusa Ilje Petrova iz 1928. godine. Iako "12 stolaca" danas možda i nema status kao neki njegovi najslavniji i najpoznatiji filmovih iz tog doba poput "Vrućih sedla" i "Mladog Frankensteina", ova je komedija ogledni primjer njegovog stvaralaštva i njegovog humora.
Brooksove komedije odišu fizičkim humorom, gegovima koji korijene vuku još iz vremena nijemog filma, naglašenošću i intencijskim nedostatkom suptilnosti. Često se on voli poigravati s riječima, vulgarnostima koje kod njega čak i nadilaze tu granicu vulgarnosti i sjajno pogađaju metu, kršenjem tadašnjih tabua i ismijavanjem svega što mu se nađe na putu. On se u svojim filmovima ismijava iz standardnih konvencija američkog filma i namjerno ih krši (najbolji primjer su definitivno remek-djelo "Blazzing Saddles"), a na sličan način on se u "The Twelve Chairs" odlučio poigrati s u to vrijeme popularnim povijesnim filmom. Kao predložak je uzeo klasični satirični ruski roman čija se radnja zbiva početkom dvadesetih u Sovjetskom savezu u kojem je upravo završio građanski rat. Na smrtnoj postelji će tako majka dojučerašnjeg aristokrata svom sinu priznati da je obiteljsko blago ušila u jedan od 12 stolaca u njihovoj nekadašnjoj kući. Pohlepni sin Vorobjaninov (Ron Moody) krenut će u potragu za stolcima uzduž cijelog Sovjetskog saveza.
Silom prilika saveznik će mu u toj potrazi postati mladi prevarant Ostap Bender (Frank Langella kojeg je nekako čudno bilo vidjeti kao mladog čovjeka), čovjek također aristokratskog porijekla koji sada preživljava sitnim prijevarama i zahvaljujući uličnoj mudrosti. Njihov konkurent u potrazi za blagom bit će svećenik Fjodor (Dom DeLuise) koji će također za blago saznati tijekom majčine ispovijedi. I njega će zaslijepiti bogatstvo te će i on krenuti u ludu, tipičnu brooksovsku šarmantnu i bedastu avanturu koja bi se mogla svrstati u klasični primjer komedije potjere.
Film je to prepun metafora i koji se sjajno zafrkava na račun ljudske prirode i pomalo cinične ideje o ljudskoj pohlepi koja će zaslijepiti gotovo svakoga kada se nađe u prilici. Zanimljivo je kako je "The Twelve Chairs" sniman na prostoru bivše Jugoslavije pošto baš i nije bio u prilici snimati film u samom Sovjetskom savezu, a u svojoj srži priča je to o ljudskoj pohlepi i pokvarenosti koja se skriva u svakome. Ipak, nije ovaj film na razini Brooksovih najboljih filmova iako će oni koji vole njegov opus zasigurno uživati i u "12 stolaca".
Primjedbe
Objavi komentar