Yasujiro Ozu je uz Akiru Kurosawu vjerojatno najveći i najvažniji japanski filmaš svih vremena. I dok se njegov nešto mlađi kolega Kurosawa (1910.-1998.) uglavnom više interesirao za povijest i najpoznatiji je po filmovima čija se radnja odvija za vrijeme šogunata odnosno doba samuraja, Ozu (1903.-1963.) je uglavnom snimao drame čija se radnja zbivala u sadašnjosti i doticao se života običnih stanovnika u poslijeratnom Japanu, njihovih problema. Odnosi u obitelji i generacijski jaz te razlike između mladih i starih, osnovna je tema koja se provlači kroz njegove filmove, a najbolji primjer stvaralaštva ovog utjecajnog filmaša je upravo "Tokijska priča".
Zanimljivo je kako je ova obiteljska drama u početku prošla prilično nezapaženo i japanski distributeri smatrali su "Tokijsku priču" prejapanskom da bi bila zanimljiva stranoj publici. Tek kad je sa zakašnjenjem od četiri godine ovaj film prikazan u Londonu, a još petnaestak godina kasnije u Americi, svjetska kritika je prepoznala ovo remek-djelo i od tada se "Tokijsku priču" redovito smješta na praktički sve liste najboljih filmova svih vremena. I premda je sama priča tu naizgled potpuno jednostavna, snimio je Ozu ovu obiteljsku dramu bez upadanja u patetiku i melodramatiku i na sjajan način prikazao je situaciju u poslijeratnom japanskom društvu.
Pratimo ovdje umirovljeni par, Shukichija (glumac Chishu Ryu je za Ozua bio ono što je Kurosawi bio Toshiro Mifune) i Tomi koji žive u gradiću na zapadu Japana. Imaju oni petero djece od kojih je jedan sin poginuo u ratu, a odlučili su se oni posjetiti sina, kćer i snahu odnosno udovicu njihovog pokojnog sina koji svi žive u Tokiju. Najstariji sin Koichi je liječnik, a kćer Shige je vlasnica frizerskog salona i shvatit će roditelji vrlo brzo da njihova djeca baš i nemaju previše vremena za njih. Jedina koja će im posvetiti punu pažnju je snaha Noriko, udovica njihovog sina Shojija koji je nestao u akciji negdje na Pacifiku i pretpostavlja se da je mrtav.
Tu su i bahati i razmaženi Koichijevi sinovi koji otvoreno ne žele imati posla s djedom i bakom te ih vide kao uljeze u vlastitom domu koji narušavaju njihovu rutinu. Vrlo brzo Shukichi i Tomi shvatit će da praktički svi na njih gledaju kao na neku smetnju, teret, obvezu i gledaju kako ih se riješiti te ih prebaciti nekom drugom na grbaču, a ovaj stari par ne želi da se tako gleda na njih. Ima u ovom filmu i tako puno simbolike pa se tako na stare u odnosu na mlade može gledati kao na neki stari, predratni Japan koji se još nije navikao na neka nova pravila pristigla sa zapada i drži se nekih tradicionalnih vrijednosti, dok mlađe generacije već počinju podsjećati na svoje vršnjake sa zapada.
Film je to koji sjajno tematizira i ulogu starih ljudu u društvu na koje se nerijetko općenito gleda kao na neki teret, na problem i distrakciju, a Ozu je kao rijetko tko tako fantastično uspio uhvatiti stvarnost i realitet prosječnih života. Iznimno je to emotivan i dirljiv film koji taj učinak izaziva ne podilazeći gledatelju i umjetno provocirajući emocije kao što je čest slučaj s brojnim holivudskim filmovima. Film je to čija je tema univerzalna i koji je i danas itekako aktualan i u kojem se praktički svatko može prepoznati, barem u nekim situacijama.
Može se Ozua nazvati i pretečom pokreta koji se naziva Slow Cinema jer gradi on priču polako i strpljivo razvija dinamiku u odnosima među likovima. Njegova kamera je statična i mirna, scena minimalistička, a puno pažnje posvećuje detaljima i sitnicama. Ovaj film je najbolji primjer stila koji je Ozu razvio zbog čega ga mnogi kasniji režiseri ističu kao jednog od najutjecajnijih filmaša svih vremena, inovatora koji je odbacivao tipične holivudske konvencije snimanja te razvijao vlastiti stil. Autor je to i zanimljive biografije koji je počeo snimati još za vrijeme nijemog filma, no sve najvažnije filmove ipak je snimio nakon završetka II svjetskog rata.
Primjedbe
Objavi komentar