Iako je "pravi" rat u Ukrajini počeo relativno nedavno, odmah nakon revolucionarnih događaja ondje 2014. godine, ruske aneksije Krima i pokušaja proruskih separatista da od Ukrajine odvoje pokrajine Donbas, krenule su ondje prave ratne aktivnosti. Bio je to svojevrsni rat prije rata o kojem sve dok Putin nije naredio opću ofenzivu prema jugozapadnim susjedima i nismo puno imali prilike slušati i čitati u medijima, a u rovove u toj nemirnoj zaputio se s kamerom na ramenu francuski novinar Loup Bureau. Imao je on i ranije iskustava na ratnim i nemirnim područjima te je 2017. godine dva mjeseca proveo u turskom zatvoru jer je izvještavao o konfliktima na tom području i sukobu s Kurdima, a "Trenches" odnosno "Rovovi" njegov je prvi dokumentarni film.
Premijerno je dokumentarac snimljen (uglavnom) u crno - bijeloj tehnici okomitom slikom prikazan u Veneciji, a potom i na brojnim svjetskim festivalima pa tako i na našem ZagrebDoxu. Crno - bijela tehnika i arhaična okomita slika vjerojatno su izabrani kako bi ti prizori gledatelju i vizualno pojačali dojam kako se malo toga promijenilo u nešto više od stotinu godina od Prvog svjetskog rata koji je bio najpoznatiji po sličnim rovovskim bitkama. I autoru zaista treba odati počast jer za nešto takvo treba imati hrabrost i muda te je Bureau nekoliko mjeseci proveo u s rovovima s ukrajinskim vojnicima. Dok padaju njima granate oko glava i dok se puca na njih, istu sudbinu prolazi i autor, a prati "Trenches" svakodnevni život vojnika dok doslovno žive u rovovima.
Više sam tijekom rata u rukama držao lopatu, nego oružje, ističe kroz smijeh jedan od vojnika dok on i njegovi kolege kopaju nove rovove u koje su ukopani dok s druge strane, nekoliko stotina metara dalje kao u Prvom svjetskom ratu, istu sudbinu prolaze njihovi neprijatelji. Ako želiš preživjeti - kopaj, objašnjava dokumentaristu drugi vojnik u ovom opservacijskom dokumentarcu u kojem autor uspjeva uhvatiti emocije vojnika koje prati i koji mu se s vremenom potpuno otvaraju. I djeluje to kao pravi sizifovski posao kojem nema kraja jer ni rovovima nema kraja, a Bureau je odabrao opservacijski pristup u kojem praktički ništa ne objašnjava o ratu i o onome što vidimo, već ostavlja gledatelju da sam donese zaključak. Doduše, slušamo tu razmišljanja i razmatranja nekolicine vojnika i jedne vojnikinje, žene u četrdesetima koja gotovo ima status mame brojnim klincima od jedva 20 godina.
Primjedbe
Objavi komentar