Odmah čim se pojavio u Sundanceu gdje je i osvojio veliku nagradu žirija, ovaj je indijski dokumentarac postao senzacija. To je potvrđeno i nominacijom za Oscara, a nakon debitantskog "Cities of Sleep", režiser Shaunak Sen ponovno je u svom rodnom gradu Delhiju pronašao nevjerojatnu priču. Dobro, u gradu koji broji više od 30 milijuna stanovnika i nije posebno teško pronaći zanimljivu priču, rekli bi cinici, a "All That Breathes" je podjednako dokumentarac o samom gradu, njegovim stanovnicima kao i životinjama koje silom prilika ondje sada žive. Braća Nadeem i Mohammad pokrenuli su kliniku za ptice nakon što su još u mladosti primijetili da sokolovi (ili jastrebovi, ne znam koja je to točno ptičja vrsta koja se na engleskom naziva Kite) sve češće padaju s neba.
Njihova garaža u međuvremenu se pretvorila u skrovište za sve vrste ptica koje ondje obitavaju, no kao što svaki dobar dokumentarac o životinjama zapravo i nije film o životinjama, već o ljudima, takav je slučaj i s "All That Breathes". Film je to koji se ističe i senzacionalnom fotografijom, zanimljivom, umjetničkom režijom i svakako je riječ o posebnom filmu koji se nikako ne bi mogao svrstati u krug Wildlife dokumentaraca. Istovremeno je to i opservacijski dokumentarac, egzistencijalistička studija, ali i upozorenje kako se priroda i svijet mijenjaju te nevjerojatan dokaz na koji način funkcionira evolucija. Zbog širenja gradova brojne životinjske vrste morale su početi još brže evoluirati i prilagoditi se na suživot s ljudima, ali i zagađeni zrak.
Glavno stanište tih sokolova uglavnom su ogromna, nepregledna smetlišta, brda smeća koja su se pretvorila u glavna hranilišta za sve te divlje pa i domaće životinje. Vidimo tu svinje, pse, štakore, bezbrojne ptice pa i kornjače kako glavinjaju po smeću i traže ostatke za sebe, a uskoro shvaćamo da bi se bez tih životinja koje su se pretvorile u strvinare, vrlo brzo urušio i cijeli ekosustav grada. Riječ je o jednom od onih filmova u kojima se autor ponaša kao muha na zidu i ne miješa se u priču, štoviše, čini nam se kao da ga nema. No, morao on je tu snimiti sate i sate materijala, a imamo tu i neke zaista senzacionalne scene.
Dok kroz nekoliko godina pratimo napore braće da se na međunarodnim natječajima izbore za sredstva za izgradnju poštenog prihvatilišta, suptilno Sen tu prikazuje i kako se društvena klima mijenja. Vidimo kako grad postaje sve zagađeniji i prljaviji, kako grad postaje sve nasilniji i kako se ponovno povećava islamofobija što izaziva dodatnu zabrinutost kod braće čija je obitelj muslimanske vjeroispovijesti. No, sve je to nekako postrance, a iako sam od ovog hvaljenog dokumentarca ipak očekivao nešto više, riječ je o pomalo meditativnom, umjetničkom dokumentarcu polaganog tempa i često statične kamere koji od gledatelja zahtjeva punu pažnju.
Primjedbe
Objavi komentar