Island je jedna od zemalja koja me oduvijek posebno fascinirala, no nudi coming of age drama premijerno prikazana u Berlinu posve drukčiji uvid u svijet koji sam možda i pretjerano idealizirao. Kreće "Berdreymi" ili "Beautiful Beings" od početka šokantno, uznemirujuće, zaprepašćujuće nasilno i zapravo do samog kraja ne staje. Vodi nas film Gudmundura Arnara Gundmundsona na margine tamošnjeg društva, u potpuni polusvijet vršnjačkog nasilja, a vrlo brzo postat će nam jasno od kuda potječe to nasilje odnosno da praktički svi ti klinci dolaze iz obitelji u kojima je nasilje praktički i jedina stvar koju su vidjeli. Uz, jasno, alkohol, droge i kriminal.
Addi je inteligentni 14-godišnjak koji je neformalni vođa bande mladih nasilnika. Krupni i rabijatni Konni već je dobro poznat policiji unatoč svojim nježnim godinama dok je treći član bande Siggi pomalo šmokljanski tip koji se drži po strani. No, Addi kao da skriva svoju osjetljiviju stranu, a od majke koja je neka vrsta vidovnjakinje iako se više čini da je žena psihički bolesna, on kao da je naslijedio neke osobine. Proživljava on stalno jezive noćne more koje kao da sugeriraju da bi se želio izvući iz tog kruga nasilja u koji se uvalio, stalnih tučnjava, delinkvencije i vandalizma, a iz nekog razloga odlučit će Addi u društvo primiti povučenog dječaka Ballija, klinca kojeg zapravo i prvog upoznajemo u filmu i klinca koji je stalna žrtva nasilja.
Nesretnog Ballija koji je tako preplašen i traumatiziran da djeluje kao da je u autističnom spektru, klinci u školi stalno maltretiraju. I to brutalno, nezamislivo, puno gore od onoga na što pomislimo kad na pamet padne vršnjačko nasilje u školi. Kad jednom prilikom on odluči pružiti otpor, umalo će ga ubiti i završit će on na televiziji kao šokantni primjer školskog nasilja na Islandu, a kada ga Addi uzme pod svoje, polako ćemo shvaćati da je nasilje u školi tek vrh sante leda od onoga što je preživio. Praktički od najranije dobi, očuh koji je trenutačno u zatvoru maltretira njega, stariju sestru i majku, alkoholičarku i narkomanku koja se ne usudi ostaviti tog sociopatskog kriminalca jer je uvjerena da bi ih on bez problema zbog toga sve ubio.
Većinu vremena Balli je tako prepušten samom sebi, živi u kući koja je neurednija od svinjca, a njegova kuća postat će skrovište cijeloj ovoj mladoj bandi. Djeluje sve to hiperrealistično, uznemirujuće, šokantno, no prije svega tužno izgleda sve to dok pratimo situacije u koje to društvo upada ponajviše zahvaljujući Konniju koji je sve probleme naučio rješavati šakama. Stalno oni upadaju u tučnjave, piju, drogiraju se, igraju neke ekstremne igrice, a iako je i dalje jako blizu nasilja, taj isprepadani klinac s početka odnosno Balli koji se nije usudio prozboriti niti jednu riječ, kao da će se početi otvarati i oslobađati jednom kad shvati da ima nekog koga može nazvati prijateljem.
Po šokantnosti i nasilju može se "Berdreymi" usporediti i s kontroverznim "Klincima" Larrya Clarka, a Gudmundssonova odluka da u tu surovu, realističnu i brutalnu dramu inkorporira neke fantazijske, snolike elemente bio je zanimljiv izbor. No, izbor koji se sasvim fino uklopio u tu hiperrealističnu dramu i dao joj pomalo poetični, magijsko - realistični dodatak koji kao da simbolizira Addijevu podsvijest i njegovu želju da se makne od takvog života. Svjestan je on da mu to suludo nasilje ne može donijeti ništa dobroga, no pitanje je može li se on iz te spirale užasa iščupati. Posebno je šokantna završnica filma koji je podjednako potresna drama o odrastanju, prijateljstvu i nagonu za preživljavanje, ali i brutalan prikaz moralnog propadanja društva i njegove potpune zapuštenosti.
Primjedbe
Objavi komentar