Iz Brazila nam stiže još jedna subverzivna i provokativna distopija kojom kao da tamošnji autori pokušavaju alegorijski progovoriti i satirizirati stvarnost. Anita Rocha de Silveira za "Medusu" je na festivalu u San Sebastianu dobila nagradu za najbolji latinoamerički film. Vodi nas ona u Brazil bliske budućnosti koji više podsjeća na neku islamističku džamahiriju poput Irana, a ne na demokratsku zemlju poput Brazila. Nastanak "Meduse" inspirirala je prava poplava raznih radikalnih evangeličkih kršćanskih kongregacija koje zazivaju na ukidanje sekularnosti i izgradnju pravovjerne države u kojoj će se svi držati gotovo pa starozavjetnih regula.
Tako i u šokantnom uvodu koji pomalo djeluje i kao inverzija kultne Kubrickove "Paklene naranče" vidimo skupinu maskiranih djevojaka koje na ulici presreću mladu ženu i divljački je prebijaju. Ubrzo saznajemo da je skupina tih mladih vigilantica društvo mladih kršćanskih fundamentalistica, fanatičarka influencerica koje napadaju grešnike i snimaju kako ih mlate po ulici. Uz ženske odrede, tu su i slični muški odredi batinaša, pravi dobrovoljački odredi za čednost, koji po noći kruže ulicama, traže krivovjerne pa ih tuku i ubijaju. Mari (Mariana Oliveira) i Michele (Lara Tremoroux) najbolje su prijateljice, članice crkvenog zbora koje pjevaju crkveno - propagandističke pjesme te šire ljubav prema bogu, ali i mržnju i gađenje prema svima drukčijima.
Odgojene su one u takvom licemjernom društvu, koje propagira čednost i čistoću te prezire i doslovno gazi sve ono što nije takvo. Poseban motiv im je pronalazak Melisse, najpromiskuitetnije djevojke u Brazilu, prekrasne manekenke koju je nekoć netko od njihovih prethodnica zalio kiselinom po licu i unakazio je. Nakon toga je Melissa nestala i Mari je pokušava pronaći, a i njen život će se potpuno preokrenuti kad prilikom jednog noćnog napada zaradi ogroman ožiljak na licu. Zbog toga što više nije lijepa, ostat će bez posla u klinici za plastičnu kirurgiju, a potom će u potrazi za Melissom pronaći posao u hospiciju u kojem se nalaze ljudi u komi.
No, umjesto Melisse upoznat će ondje druge koji imaju potpuno drukčije poglede na život, a to će i nju polako nagnati da počne preispitivati sve ono što je do tada smatrala ispravnim i jedinim putem. Dovest će to njeno sazrijevanje i do konflikta s Michele te ostalim prijateljicama, ali malo, pomalo taj čvrsti stisak fundamentalizma i propagande koji im je svima isprao mozak, morat će popuštati. Kao što i sam naziv sugerira, "Medusa" je film prepun simbolike, stilizirana visokoestetizirana neonska distopija začinjena sintisajzerskom glazbom u kojoj prevladava ružičasta boja. Baš kao i u grčkom mitu o Meduzi, kojoj je boginja Atena kosu pretvorila u zmije te do tada lijepo lice poružnila tako da se svi koji ga pogledaju pretvaraju u kamen nakon što je prekršila zavjet celibata, na simboličkoj razini dogodit će se i Mari.
Solidno Rocha da Silveira ovdje satirizira i kritizira to isprazno, površno društvo opsjednuto fizičkom ljepotom, a potpuno lišeno duha, smisla i osjećaja da pokuša razmišljati svojom glavom. Društva koje sve što mu se servira uzima zdravo za gotovo, uopće ne propitkuje je li to što mu se plasira točno i ispravno i koje uopće i ne pokušava više doći do vlastitih zaključaka. Sve to fino simbolizira svijet kakav vidimo u "Medusi", svijet ljudi potpuno ispranih mozgova spremnih činiti užasne stvari jer je najjednostavnije ići niz struju i ponašati se kao i ostatak čopora. Bila je to solidna distopija u kojoj mi je ipak još nešto nešto falilo za bolju ocjenu.
Primjedbe
Objavi komentar