Bila je ova autentična artistička sporovozna drama prepuna simbolike i gruzijski kandidat za Oscara, a ujedno je "Namme" i posljednji film koji je uspio snimiti tamošnji autor Zaza Khalvashi pošto je umro 2020. godine. Riječ je o mističnoj i pomalo meditativnoj drami o konfliktu tradicije i modernosti, a taj konflikt ogleda se u naslovnoj protagonistici. Namme (debitantica Mariska Diasamidze) je kćer seoskog iscjelitelja Alija kojoj je otac već predodredio budućnost i odlučio je da će ona naslijediti njegovo zvanje. To vjerojatno i nije trebalo biti tako, no sva tri njena starija brata odlučila su krenuti nekim svojim putem. Jedan je prešao na islam, drugi je ateistički učitelj u seoskoj školi, a treći je pravoslavni svećenik.
Čini se da ni Namme baš nije oduševljena sudbinom koju je otac za nju zacrtao i lomi se ona između onoga što bi željela i onoga što su drugi predvidjeli za nju. Izbor nije nimalo jednostavan za ovu mladu ženu koja živi u surovom okruženju gruzijskih planina gdje žive ljudi kao iz nekih davnih vremena. I dok se Namme gotovo osjeća kao taoc ili zarobljenik svog tradicionalnog oca, no ne suprotstavlja mu se i sve šutke podnosi, mi pratimo te neke gotovo pa poganske, drevne običaje i rituale koje Ali i dalje izvodi. Svi vjeruju da voda iz njegovog bunara ima neka čudotvorna i lijekovita svojstva pa tako i Namme gotovo svaki dan provodi obilazeći selo u nizini i noseći ljudima vodu.
I najjači adut ovog kontpemlativnog, nekako umirujućeg filma sporog ritma je autentičnost i fantastično okruženje koje djeluje kao neka gruzijska Lika ili Gorski kotar. Ljudi su to iz nekih drevnih vremena kakvi nestaju, rijetki još uvijek živi artefakti nečeg gotovo predcivilizacijskog. Snimljen je "Namme" u naturalističkom stilu, a film je to ujedno i sa snažnim feminističkim štihom sa snažnim ženskim likom koji se s vremenom mijenja, sazrijeva i dobiva na odlučnosti. Fina je tu i simbolika pastrve koju Ali drži u svom zdencu kao neki orijentir za kakvoću vode i ta zarobljena pastrva kao da simbolizira Namme kojoj je gotovo pa namijenjena ista sudbina. Da bi se dobilo na autentičnosti, Khalvashi je angažirao uglavnom naturščike, a iako je "Namme" prava vizualna poslastica, nije to do kraja uspjelo nadomjestiti nekako prespor ritam za moj ukus i činjenicu da je slična tema već više puta i puno zanimljivije i dinamičnije obrađivana.
Primjedbe
Objavi komentar