Impresivan izdanak World Cinema stiže nam iz Bolivije, a ova autentična drama čija se radnja odvija negdje na andskim visoravnima osvojila je pregršt nagrada na filmskim festivalima pa tako i veliku nagradu žirija u Sundanceu. Iako smo se posljednjih godina mogli nagledati i tematski i stilski sličnih filmova koji stižu iz Latinske Amerike, debitantski film bolivijskog snimatelja Alejandra Loayze Grisija, ne samo da oduzima dah i zapanjuje okruženjem i fotografijom, već je to i iznimno emotivna i potresna drama. Virginio i Sisa stari je par Bolivijaca iz indijanskog plemena Quechua koji živi tradicionalnim načinom života, gotovo identičnim kakav su vodili njihovi preci.
Bave se oni uzgojem ljama, a život ondje ionako je dovoljno težak i bez činjenice da i ne pamte kada je zadnji put pala kiša. Svi bunari su presušili, vode više nema ni u zdencu u obližnjem gradiću pa stari i bolesni Virginio stado ljama svakodnevno mora voditi po suncu i žezi do potočića i vrtača u kojima se još može pronaći voda. Virginio je očigledno bolestan, stalno on kašljuca i vjerojatno je i sam svjestan da se njegovo vrijeme bliži kraju, no pokušava on sakriti svoje stanje od žene. Sve više stanovnika sela s andskih visoravni odlaze i sele u gradove, a na to će djeda i baku pokušati nagovoriti i njihov unuk Clever koji je u posjet stigao iz grada.
Mladić će vrlo brzo shvatiti da s djedom nešto nije u redu, no tvrdoglavi starac ne želi ni čuti za ideju o selidbi i čvrsto je on odlučio posljednje dane provesti ondje gdje je proveo čitav život. Pomisao da će umrijeti u bolnici potpuno ga odbija, a sve osim ostanka na toj škrtoj i okrutnoj zemlji za njega je neka vrsta blasfemije. I od početka nam je jasno da Virginio i Sisa simboliziraju svijet koji nestaje, civilizaciju o kojoj ćemo kroz koje desetljeće čitati samo o povijesnim knjigama, dok Clever simbolizira novi, moderni svijet koji s onim starim ima sve manje doticaja.
Vizualno je "Utama" impresivan film i fotografija je tu očekivano sjajna. Iako su praktički svi glumci tu neprofesionalci i Loayza Grisi je i za glavne uloge angažirao stariji par koji zaista i živi na sličnim područjima, oboje su izvanredni i posve uvjerljivi. Baš kao i svaki pravi izdanak World Cinema i "Utama" je snimljen u dokumentarističkom stilu i vrlo lako moglo bi se pomisliti da tu pratimo stvarni život tamošnjih ljudi. No, za razliku od mnogih filmova slične tematike koji se nerijetko zadovolje činjenicom da postignu taj dokumentaristički ugođaj, Loayza Grisi uspio je postići određeni konflikt odnosno sukob, tako tipičan za igrane filmove.
Primjedbe
Objavi komentar