Uz cijelu vojsku muškaraca koji su zaslužni za pokretanje francuskog novog vala, veliku ulogu u tom filmskom pokretu krajem pedesetih i početkom šezdesetih imala je i jedna žena. Agnes Varda je sredinom pedesetih snimala filmove koji se danas smatraju protonovovalnim odnosno da su preteča novog vala, a iako je karijeru počela kao fotografkinja, već sredinom pedesetih počela je snimati eksperimentalne, modernističke filmove. Njen "La Pointe Courte" iz 1954. godine smatra se prvim filmom francuskog novog vala, a danas se ovu redateljicu rođenu 1928., a preminulu 2019. naziva majkom, ponekad čak i bakom novog vala.
Ipak, njen najpoznatiji i najuspješnij film iz tog razdoblja je "Cleo od 5 do 7", tipičina novovalna humorna drama u kojoj pratimo dva sata života mlade pjevačice u kojima ona čeka rezultate biopsije. Tako u pet sati, mladu pjevačicu Cleo (Corinne Marchand) vidimo kod vidovnjakinje dok joj ona čita tarot i predviđa budućnost. Jasno nam je i zašto se Cleo na to odlučila. Uvjerena je ona da je bolesna, da ima rak i da joj je život završen praktički i prije nego što je počeo, a u tih dva sata dok ona čeka rezultate liječnika, shvatit ćemo tu i saznati svašta u njenom životu.
Iako je "Cleo od 5 do 7" tek površinski film o ženi koja tek kada se pojavi mogućnost da je ozbiljno bolesna shvaća da je smrtna osoba, modernistička je to, ekscentična, prava novovalna humorna drama o mladoj ženi koja želi živjeti pa i živi onako kako sama hoće, a ne onako kako joj to društvo nameće. Baš kao i većina novovalnih filmova, tako ni Vardin film nema klasičnu naracijsku liniju, već je to više kao niz vinjeta, njenih susreta s ljudima u razdoblju dok čeka odgovor liječnika. Iako se bavi ovaj film temama kao što su naizgled ozbiljni egzistencijalizam i suočavanje s vlastitom smrtnošću, snimila je to Varda u lepršavom, ne pretjerano ozbiljnom duhu.
Film je to i sa snažnim feminističkim štihom i ispričan je iz perspektive mlade žene koja postavlja pitanja o tome kako se žene percepiraju i koja je njihova uloga u društvu. Je li to ona nametnuta rodna uloga koju su joj namijenili muškarci, a njena je tako isključivo ona da bude lijepa i nasmijana, da se svidi svima. Varda tu na poseban način miješa stvarnost i fikciju kao i u mnogim ranijim i kasnijim filmovima, a zanimljivo je da je "Cleo from 5 to 7" nedavno izabran trećim najboljim filmom svih vremena koje je snimila neka žena.
Iako mi je potpuno glupo filmove razdvajati po tome jesu li ih snimili muškarci ili žene, crnci ili bijelci, već mi jedino bitno je li neki film dobar ili ne, prema izboru magazina Sight & Sound iz 2022. godine ukupno je to 14. najbolji film svih vremena dok, a od filmova koje su snimile žene ispred su samo dva filma. Jedan je "Jeanne Dielman" Belgijanke Chantal Ackerman (koji sam počeo gledati dva puta pa oba puta stao negdje dok glavna junakinja jede juhu) dok je drugi "Beau Travail" Claire Denis koji su visoka mjesta zauzeli i u ukupnom poretku liste koja je izazvala ogromne polemike i rasprave.
Primjedbe
Objavi komentar