Ova je doku-drama uz "Trijumf volje" Nijemice Leni Riefenstahl vjerojatno najbolji dokaz da klasični propagandni, agit-propovski film može imati i iznimnu estetsku i umjetničku vrijednost. Iako je od prve do posljednje scene očigledno da je "Soy Cuba" ili "I Am Cuba" film nastao u kubansko - sovjetskoj produkciji iz isključivog razloga da bi se glorificirala revolucionarna borba i pobjeda Fidela Castra i njegovih gerilaca u tamošnjem građanskom ratu pedesetih, nevjerojatno je kako je to dobar film. Zanimljivo je kako zbog zapadnog embarga na proizvode iz Kube ovaj film u Americi prikazan tek početkom devedesetih i to zahvaljujući Martinu Scorseseu i Francisu Fordu Coppoli, dvojcu koji se može pohvaliti da su ne samo ponajbolji režiseri koje je Amerika imala, već i savršeni filmski kustosi i filmofili.
Nakon što je "Soy Cuba" restauriran, prikazan je na nekoliko festivala u Americi početkom devedesetih. Osim što se publika mogla smijati jer se tridesetak godina kasnije pokazalo da se nije ostvarilo baš ništa od onoga što su se nadali ljudi koji su željeli pravedniji svijet i poštenije društvo, ljudi su bili zadivljeni načinom na koji je ovaj film snimljen. Režiju potpisuje Mikhail Kalatazov, Gruzijac koji je za čuveni film "The Cranes are Flying" iz 1957. osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, a gledajući "I Am Cuba" jasno nam je da on dolazi iz svijeta dokumentarizma.
Iako je riječ o igranom filmu, Kalatazov te scenaristi, kubanski pjesnik Enrique Pineda Barnet i ruski pisac Jevgenij Jevtušenko odlučili su napraviti doku-dramu o životu na Kubi uoči revolucije. Film je to koji pršti anti-američkom i anti-zapadnjačkom propagandom i prikazuje Amerikance kao eksploatatore koji uništavaju, kradu i pljačkaju tu bogom danu predivnu zemlju. Kao čudovišta zbog kojih je kubanski narod siromašan i zlotvore protiv kojih su se gladni, bijedni i ogorčeni ljudi s razlogom pobunili. Pa iako se ne može poreći da je Kuba uoči revolucije i za vrijeme predsjednika Fulgencia Batiste bila naklonjena Americi koja je ondje radila sve ono što kolonizatori obično rade koloniziranima, kad se danas gleda ovaj film, jasno nam je da se za prosječnog Kubanca puno toga poslije revolucije nije promijenilo.
Da je ubrzo nakon prevrata i dolaska na vlast Castra Kuba potonula u još gore siromaštvo i da se obećanja i nadanja u vrli, novi socijalistički svijet ravnopravnih, pravednih, bogatih i sitih baš i nisu ostvarila. Kao što je i obično slučaj u diktaturama, vladajuća klasa fino se obogatila, a prosječan svijet još je gore osiromašen. No, taj politički aspekt i očita propagandna funkcija ovog filma tu su zapravo manje važni jer snimio je Kalatazov dramu koja je senzacionalna vizualna poslastica, podjednako poetična i naturalistička i čovjek se zapravo mora zapitati kako je nešto takvo snimljeno bez moderne filmske opreme.
Sastoji se "I Am Cuba" zapravo od nekoliko vinjeta o životu na Kubi uoči revolucije, a od prve scene kamera je tu zadivljujuća. Moglo bi se reći da je tu rabljena neka verzija Steadicama desetak godina i prije nego što je nešto takvo izumljeno i počelo se masovno primijenjivati u filmu. Snimljen je film u dugim kadrovima s kamerom u pokretu i zaista je teško shvatiti kako su se neke scene uopće i mogle snimiti. Vidimo tu i Havanu i savršenu kolonijalnu arhitekturu stare jezgre prijestolnice kubanske metropole u punom sjaju, a praktički prva scena tu instantno očarava. Kreće ona na vrhu hotela luksuznog hotela u Havani gdje se upravo održava izbor za miss, a kamera u jednom neprekinutom kadru vršlja zgradom, uz sve te mlade ljepotice i stare Amerikance koji sline za njima. Diže se kamera, spušta, migolji, prati jednog pa drugog čovjeka da bi na kraju završila pod vodom, gdje se zaputio i jedan od turista.
I nije samo vizualnost isključiva vrijednost ovog filma, već je i naracijski to sasvim zanimljivo osmišljeno i pratimo tu zaista svaki aspekt kubanskog društva uoči revolucije. Od siromašnih seljaka bezemljaša koji ovise o milosti bogatih zemljoposjednika preko mladih gradskih ljepotica koje se moraju prostiturati starim strancima kako bi preživjele pa do mladih i bijednih stanovnika gradova i sela koji bijesne jer su potlačeni i pridružuju se Castrovim gerilcima koji se skrivaju u džunglama. Gledatelj lako tu može razumijeti nezadovoljstvo i bijes prosječnog Kubanca i shvatiti zašto su željeli svrgnuti prozapadnjački režim, no još više ih mora biti žao kada s više desetljeća otklona dobro znamo kako su bili naivni i što se zapravo dogodilo.
Primjedbe
Objavi komentar