U drevnom Japanu postojao je običaj koji se nazivao ubasute. Riječ je o davnoj i prilično okrutnoj tradiciji u kojoj su članovi zajednice u nekim teškim vremenima ostavljali one najstarije članove da umru. Mladi bi one najstarije koji su, bit će, već svoje proživjeli, pokupili i odnijeli negdje u planine ili na neko drugo osamljeno mjesto i ostavili ih ondje da umru kako bi imali jedna usta manje za hraniti. Danas je pak Japan zemlja s prosječno najstarijim stanovništvom na cijelom svijetu, država s najviše stogodišnjaka, a činjenicu da se ondje sve češće mogu čuti komentari da su starci samo teret društvu i da mnogi još desetljećima parazitiraju nakon što odu u penziju, tamošnja filmašica Chie Hayakawa odlučila je iskoristiti kao ideju za svoj debitantnski film.
Nažalost, od potencijalno senzacionalne ideje Hayakawa je snimila začudno dosadan i monoton film kojim se predstavila u sekciji Un Certain Regard festivala u Cannesu. "Plan 75" me baš razočarao jer i početak filma ovdje je obećavao da bi se moglo raditi o pravoj senzaciji, no Hayakawa je sve to doslovno uspjela ubiti nevjerojatno sporim tempom i razočaravajućim zapletom i raspletom. Osim što je japansko društvo staro, ono je poznato i po tome što su tamošnji stanovnici poslušni, ne žale se, ne jamraju puno i obično rade ono što se od njih traži. Tako "Plan 75" donosi distopijsku viziju Japana u kojem je vlada uvela kontroverzni Plan 75 kojim se potiče stanovnike starije od 75 godina na eutanaziju kako bi na taj način pomogli sustavu.
Do toga je dijelom i dovela činjenica da su se Japanom počeli širiti zločini iz mržnje prema starim ljudima i mnogi stanovnici ubijaju starce bijesni jer ih smatraju nepotrebnim parazitima. Iako je Plan 75 načelno dobrovoljan i svaki onaj koji se prijavi može odustati ako se predomisli, to baš i nije tako što će na svojoj koži osjetiti i Michi (Chieko Baisho), starica koja je sve donedavno unatoč poodmakloj dobi radila kao pralja u hotelu. Michi nema obitelji, i dalje bi ona radila, no ne samo da je više nitko ne želi zaposliti, već niti jedan stanodavac ne želi iznajmiti sobu nezaposlenoj osobi pa će ona tako odlučiti da joj je subvencionirana eutanazija najbolja opcija.
Snimila je Hayakawa jedan od onih filmova u kojima pratimo nekoliko likova čije će se sudbine spojiti pa osim Michi imamo tu i mladog birokrata iz vladinog programa za eutanaziju Hiromua (Hayato Isomura) čiji će se okrutni i cinični pogled na sudbinu staraca koju određuje promijeniti kada se i njegov stric prijavi za Plan 75. Tu je i Maria, filipinska čistačica koja radi na poslovima pripreme za kremaciju tijela eutaniziranih staraca koja je prisiljena raditi taj posao kako bi zaradila za kćerinu operaciju srca. Sama ideja ovdje je ne potpuno uznemirujuća, već i prilično kontroverzna i provokativna, no prava je šteta što je tu zapelo u realizaciji i što je film ispao tako monoton i dosadan.
Primjedbe
Objavi komentar