Kanadski filmaš porijeklom iz Koreje Anthony Shim predstavio se emotivnom, nježnom i dirljivom coming-of-age dramom koju je osmislio dijelom i po vlastitim iskustvima odrastanja u Kanadi. I ne samo da je Shim napisao i režirao film premijerno prikazan na festivalu u Toronut, već je on i producent, montažer te je utjelovio i jednu sporednu ulogu. Usporedbe s jednim puno poznatijim filmom o iskustvima korejskih imigranata u Americi odnosno "Minari" nemoguće je izbjeći, a Shim je snimio film koji nimalo ne zaostaje nagrađivanim filmom Leeja Isaaca Chunga.
Priča tu kreće 1990. godine kada se So-Young (Choi Seung-yoon) iz Južne Koreje preselila u Kanadu nakon obiteljske tragedije. Nakon što joj je muž psihički obolio pa si je oduzeo život, ostala je So-Young sama s malenim sinom, a u prvom dijelu filma pratimo kako se ona i sedmogodišnji Dong-Hyun prilagođavaju životu u Kanadi. U početku su oni jedini imigranti iz Koreje među uglavnom bjelačkim stanovništvom i maleni Dong-Hyun glavna je meta zadirkivanja pa i zlostavljanja djece u školi otkuda mu je i prišiven nadimak Riceboy. Osjećaju oni da potpun strše u novom okruženju, a dijelom se "Riceboy Sleeps" bavi i tihim, ali sistemsim rasizmom.
Tako će nakon samo nekoliko dana u školi učiteljica reći mami da sinu promijeni
ime u neko anglosaksonsko jer nitko ne može izgovoriti njegovo pravo ime pa će
Dong-Hyun postati David, a ubrzo selimo devet godina u budućnost kada je on već
16-godišnji mladić. Vidimo da se on relativno dobro uklopio, ima društvo,
inteligentan je i perspektivan, no djeluje on nekako bijesno, nesretno, dijelom
i zato što mu majka nikad nije htjela reći što se zapravo dogodilo s njegovim
ocem. No, okolnosti će biti takve da će majka sinu silom prilika morati otkriti
sve, a iako je riječ o melodrami koja kako ide prema kraju gotovo i zaziva suze
na oči, snimio je Shim uvjerljivu, životnu i emotivnu dramu.
U središtu pažnje ovdje je ipak žrtva majke i njena beskonačna ljubav prema sinu. Jasno nam je da je So-young podredila apsolutno sve da njen sin ima ne samo bolji život od nje, već i da u startu ima puno bolje mogućnosti i da ne mora kao ona raditi iscrpljujuć fizički posao na traci u tvornici. Valjda je to u azijskoj kulturi da se ti ljudi ne žale i ne kukaju pa tako i So-young stoički podnosi sve nedaće koje će joj život nanijeti. Snimljen je "Riceboy Sleeps" s puno stila pa tako u velikoj većini filma imamo duge, neprekinute kadrove snimljene kamerom u pokretu i to u okomitom aspektu 4:3. Tek kad na kraju filma majka i sin stignu u rodnu Koreju, kamera će se promijeniti u standardnu, a film je to koji djeluje tako iskreno, stvarno.
Univerzalna je to priča i očigledno je kako je Shim i sam proživio nešto od onoga što će zadesiti mladog protagonista, a vjerojatno je i sam tijekom odrastanja prolazio identitetsku krizu, potpuno rastrgan između korejskog nasljeđa i porijekla i zapadnjačkog utjecaja koji ga je barem podjednako oblikovao. Film je to koji je zasigurno i svojevrsna Shimova zahvala roditeljima koji su možda poput Dong-Hyunove majke mukotrpno radili i žrtvovali se da bi on imao bolju šansu. Kada je bio godina kao i njegov glavni lik, možda ni on to nije mogao shvatiti i razumjeti kroz što su sve ti ljudi morali proći, no kada čovjek sazrije, čovjek shvati koliko je bio sretan.
Primjedbe
Objavi komentar