Herbie Hancock jedan je od najvećih američkih jazz glazbenika svih vremena, a legendarni pijanist i skladatelj jedinog Oscara osvojio je za glazbu filma o ostarjelom jazz saksofonistu koji se bori s ovisnostima u Parizu potkraj pedesetih. Svaka čast Herbieu, no te je godine Oscar za najbolju glazbu definitivno trebao otići maestru Enniu Morriconeu za "Mission" Rolanda Joffea, meni možda i najbolji score koji je ovaj velikan ikada skladao. No, Ennio je na svog Oscara morao pričekati još gotovo 30 godina i Tarantinovu "Mrsku osmorku", a za glavnu mušku ulogu nominiran je bio još jedan legendarni jazz glazbenik.
Saksofonist Dexter Gordon u filmu Francuza Bertranda Taverniera utjelovio je Dalea Turnera, ostarjelog jazz saksofonista iz New Yorka koji je potkraj pedesetih odlučio okrenuti novu stranicu u Parizu. Stari Dale je teški alkoholičar. Svaku večer on je totalka, kao da se potpuno pomirio, predao i samo čeka kada će ga smrt pozvati. Svake večeri on nastupa s bendom u Parizu, sviraju oni klasike Gershwina i Portera uz poneku novotariju Monka i Birda, a svake večeri Dalea doslovno odnose iz kluba. Zaradu od sviranja on uopće i ne vidi jer sve kupi njegova stanodavka dok ga vlasnik kluba drži pijanim točno onoliko da može odsvirati svoj dio, a što će poslije biti s njim, baš mu i nije važno.
No, jedne večeri njegov nastup će uhvatiti mladi Francuz Francis (Francois Cluzet) koji je uvjeren da je Turner najbolji saksofonist na svijetu. Iako i sam ima problema i u ozbiljnoj je besparici, Francis će mu pokušati pomoći. Odlučit će se brinuti za njega, pokušati mu pomoći da se ovaj otrjezni, očisti i smjestit će ga u stan u kojem živi s kćeri. Ipak, pitanje je može li se uopće pomoći onome koji pomoć ne želi i koji kao da se potpuno pomirio sa sudbinom. Premda je osnovna priča filma dijelom osmišljena po životima jazz legendi kao što su Lester Young i Bud Powell prilično jednostavna, "Round Midnight" je film kojem posebnu dubinu i emociju daje glavni protagonist.
I premda Gordan nije glumac i to je očigledno, njegova karizma je nevjerojatna. Njegov je glas umoran i tužan gotovo kao što je i njegova glazba, a on nevjerojatno polako priča. Očito je kako je on prošao sve i svašta, da je svjestan da su najbolje godine iza njega i da mu je smrt svakim danom sve bliže, da je usamljen i tužan, no nije on jedan od onih ciničnih i ogorčenih likova kakvih smo se nagledali u filmovima. Cijeni on pomoć koju mu je Francis odlučio ponuditi i zaista on kao da će živnuti kada mu netko pruži toplinu, prijateljstvo, iskrenu pomoć i podršku. Osim brojnih jazz glazbenika poput Gordona pa i Hancocka koji se pojavljuju u filmu, manju ulogu imao je tu i legendarni američki režiser Martin Scorsese.
Primjedbe
Objavi komentar