Malo mi već na onu stvar idu ti novi američki indie filmovi nad kojim tamošnja kritika baca drkice, a pokaže se da je film neka pretenciozna i naporna bezvezarija. Vrlo blizu tome je i "The Cathedral", poluatobiografska postmodernistička, impresionistička obiteljska drama koja je debitantski dugometražni film izvjesnog Rickyja D'Ambrosea i premijerno je prikazana u Sundanceu. U početku me više naracijski, nego stilski i estetski "The Cathedral" podsjetio na filmove Wesa Andersona jer imamo tu sveznajuću naratoricu, ušminkane i dekorirane scene snimljene statičnom kamerom te oštre montaže rezove.
Djeluje to fragmentarno, što i ne čudi jer pratimo ovdje obiteljsku dramu rastegnutu na razdoblje od 20 godina i ispričanu iz perspektive dječaka, kasnije i mladića. Pošto se i sam autor filma rodio iste godine, vrlo je vjerojatno da je ubacio tu i neke detalje iz vlastitog života i iz priče svoje obitelji, no nažalost film je to koji ima ozbiljnih problema s ritmom i na trenutke je zamoran i naporan i postane gledatelju nakon nekog vremena posve svejedno kako će ta obiteljska priča završiti.
I priča je tu iznesena iz perspektive dječaka koji se brojnih događaja iz svog djetinjstva pa i rane mladosti s odmakom od 20 ili više godina sjeća nekako mutno. I gotovo pa je to klasična američka obitelj jer njegovi roditelji ubrzo će se razvesti i naći nove partnere, a kako bi se situacija vremenski kontekstualizirala, pratimo i dokumentarne segmente nekih događaja koji su obilježili pojedine godine kada se odvija radnja. I kamera sve te događaje prati nekako izdaleka, kao da se pokušava dobiti dojam da se stvarni hvataju nečiji životi, no jednostavno je ovo bilo previše dosadno i nezanimljivo, not my kind of movie.
Primjedbe
Objavi komentar