Prijelaz iz 19. u 20. stoljeća u napuljskoj povijesti naziva se Belle Epoque, a bilo je to vrijeme kad je kulturni i društveni život ondje bio na vrhuncu. Najveća zvijezda napuljskog teatra bio je Eduardo Scarpetta (poznati talijanski glumac Toni Servillo rođen u okolici Napulja osvojio je nagradu za najboljeg glumca u Veneciji gdje je "Qui rido io" ili "The King of Laughter" premijerno prikazan u glavnom programu), čovjek skromnog porijekla koji se proslavio komedijama i likom Felicea Sciosciammocce kojeg bi se moglo opisati i kao napuljskom pretečom Charlieja Chaplina i njegovog Skitnice. Za Scarpettu je kazalište bilo sve te su uz njega u teatru nastupale i njegove žene, ljubavnice, partnerice, rodbina te brojna zakonita i nezakonita djeca.
Bio je Scarpetta ogromna zvijezda svog vremena, prava preteča današnjih glumačkih pa i rock zvijezda, čovjek koji je u razdoblju trajanja filma već prošao pedesetu, no i dalje on "praši" sve što mu se nađe na putu i koristi svoj status koliko god može. No, u središtu pažnje filma kojeg je snimio Napolitanac Mario Martone, iskusni filmaš koji je radnju većine svojih filmova smjestio u Napulj i okolicu, je spor između Scarpette i Gabrielea D'Annunzia. Oni koji su pažljivo slušali nastavu iz povijesti možda se sjećaju D'Annunzia kao ultranacionalista, pravu preteču i idejnog začetnika Mussolinijevog fašizma koji je s vojskom crnokošuljaša 1919. godine okupirao Rijeku. Okupacija je trajala 16 mjeseci i za to vrijeme je D'Annunzio uveo teror, no prije nego što je postao okupator, on je uz kasnijeg nobelovca i također člana fašističke stranke Luigija Pirandella, bio najpopularniji talijanski pisac kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Godine 1904. Scarpetta je odlučio napraviti parodiju osmišljenoj po D'Annunzijevoj tragediji "La figlia di lorio", a iako mu je ovaj dao usmeno odobrenje, ubrzo je slijedila tužba za plagiranje. Bila je to i prva tužba za povredu intelektualnih prava u Italiji, a iako se činilo da bi sudski spor mogao značiti kraj za Scarpettu, on se odlučio boriti onako kako najbolje zna - ironijom, satirom i komedijom. Kao što nas povijest uči, tipovi s diktatorskim, autoritarnim sklonostima baš i nisu imali smisla za humor, a Scarpetta gotovo pa je bio preteča Larryja Flinta, Georga Carlina i Lennyja Brucea te svih onih koji su se borili za slobodu govora.
Iako je priča dosta razvučena i na trenutke pomalo dosadnjikava, snimio je Martone uvjerljivu biografsku dramu u kojoj je uz standardno sjajnu Servillovu izvedbu, daleko najjači adut odlični prikaz prostora i vremena. Napulj otprije 120 godina ovdje je odlično dočaran, baš kao što je korektno uhvaćen duh vremena, a imao je ovaj film i 12 nominacija za nagradu David di Donatello odnosno za talijanski film godine. Osvojio je "Qui rido io" na kraju dva Davida, a jedan od njih je pripao i - Eduardu Scarpetti. I nisam se tu ništa zabunio jer je sina slavnog glumca Vincenza utjelovio mladi talijanski glumac Eduardo Scarpetta koji se naziva isto kao njegov prapradjed.
Primjedbe
Objavi komentar