Nakon igrane mini-serije "Small Axe" u kojoj je tematizirao život crnačke karipske zajednice u Londonu od šezdesetih pa sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća, poznati britanski filmaš Steve McQueen (Hunger, Shame, 12 Years a Slave) snimio je i dokumentani film o istoj temi. Zanimanje za ovu temu i ne čudi pošto je i sam McQueen rođen u Londonu 1969. godine od roditelja koji su u Englesku doselili iz Kariba te spada on u prvu generaciju crnaca iz "West Indies" kako su ih tada nazivali rođenih u Velikoj Britaniji. I generacija je to očigledno zbrkanih identiteta jer iako su rođeni u Engleskoj i osjećaju se Britancima, tadašnje društvo nije ih prihvaćalo, a "Uprising" donosi sjajan prikaz tog vremena i prostora.
Pobuna je jezik onih koji se inače ne čuju, kazao je Martin Luther King, pa tako i britanskim marginaliziranim crncima početkom osamdesetih nije preostalo ništa drugo nego da se pobune. I pokažu da su tu, da ne misle nigdje otići, da je Velika Britanija i njihova zemlja i da žele da ih se gleda i prema njima ponaša jednako kao i ljudima ostale boje kože. McQueen sjajno kontekstualizira priču kojoj je u središtu pažnje požar zgrade u jugoistočnoj londonskoj četvrti New Cross kada je stradalo 13 mladih crnaca starih od 14 do 22 godine. Okupili su se oni na rođendanskoj zabavi, no ubrzo se zgradom proširio požar, a osim što je toliki broj ljudi poginuo, mnogi su teško ozlijeđeni.
Taj događaj u siječnju 1981. godine smatra se ključnim za sve ono što je slijedilo i za seriju ustanaka, pobune crnačkog stanovništva u Londonu i svim ostalim engleskim gradovima. Ovaj film koji je McQueen podijelio u trodijelnu mini-seriju uz bezbrojne arhivske snimke iz tog vremena, donosi i brojne intervjue sa svjedocima vremena. Mnogi od sugovornika u filmu preživjeli su tako požar u New Crossu, a imamo tu i ljude koji su tada bili policajci, istražitelji, aktivisti, ali i članovi obitelji poginulih u požaru. "Uprising" je ujedno i perfektan povijesni dokument o dijelu nedavne povijesti o kojem se baš i ne zna mnogo i koji se obično ne spominje kada se dotakne tema vladavine Margaret Thatcher.
Iako je i ranije bio prisutan sistemski rasizam prema došljacima iz kolonija koje su britanske vlade tijekom pedesetih i pozivale da dođu u Veliku Britaniju zbog nedostatka radne snage, tijekom sedamdesetih i na prijelazu u osamdesete to je eskaliralo. Rasla je popularnost fašističke Nacionalne fronte koja je otvoreno pozivala na protjerivanje svih onih koji nisu bili bijeli iz Engleske, jačao je skinhead pokret, a vidimo i izjave premijerke Thatcher da je i službena politika tada bila prilično rasistička. Crnačko stanovništvo koje je uglavnom živjelo u južnim dijelovima Londona poput Brixtona, s razlogom je bilo nepovjerljivo prema policiji i godinama je situacija ondje kuhala. Sve dok nije došlo do otvorene pobune, nereda i uličnih okršaja između afro-karibskog stanovništva prvo Londona pa potom i ostalih gradova s policijom.
Kad su neredi i nemiri postali tako ozbiljni da se više nitko nije mogao pretvarati da je to nešto minorno i bezazleno, nešto što će prestati samo od sebe, tek tada su se mnogi počeli pitati zar je moguće da se tu zaista događa nešto loše. Imamo tu bezbrojna svjedočanstva ljudi koji opisuju kako je to bilo odrastati u to vrijeme i biti mladi crnac u zemlji u kojoj si rođen, a u kojoj mnogi i ne skrivaju da te ne žele. Shvaćamo uz "Uprising" da je društvena klima u Velikoj Britaniji bila otvoreno rasistička pa tako iz novina vrište naslovi o mladim crncima koji pljačkaju stare bjelkinje, a premijerka priča o tome kako su ljudi uplašeni da je zemlja preplavljena ljudima posve drukčije kulture i da je britanska kultura u opasnosti. Ono po čemu se "Uprising" ističe je i činjenica da je to istovremeno povijesno važna i vrijedna mini-serija, a opet je to tako intimna priča u kojoj ljudi pričaju o najvećim traumama u životu. Mnogi od sugovornika izgubili su nekog bliskog u katastrofalnom požaru u New Crossu i serija je to koja donosi izniman uvid u život cijele zajednice.
Primjedbe
Objavi komentar