Uz Ukrajinca Sergeja Loznicu i Rusa Viktora Kosakovskog, Austrijanac Nikolaus Geyrhalter vjerojatno je najpoznatiji predstavnik modernog europskog opservacijskog dokumentarca. Geyrhalter obično i sam snima svoje filmove, a dokumentarci su to u kojima gotovo uglavnom i nema naracije, već on priču gradi nižući slike. Nakon njegovog možda i najpoznatijeg filma u nas prevedenog "Kruh naš svagdašnji", "Matter Out of Place" film je koji se i vizualno i stilski nastavlja na sve ono što je prethodno radio i mogao bi se u tom stilu nazvati i "Smeće naše svagdašnje" jer se ovaj puta odlučio on pozabaviti upravo smećem.
Odlučio je Geyrhalter pratiti trag smeća širom našeg planeta i kako se ljudi bore da ga zauzdaju i preuzmu kontrolu nad tim nepreglednim količinama otpada. Film je to koji se perfektno uklapa u danas sveprisutni narativ o globalnoj ekološkoj kataklizmi koja nam se sprema i koja je možda već i stigla, samo mi toga još nismo svjesni. Prikazuje Geyrhalter u filmu premijerno prikazanom na festivalu u Locarnu kako se smećem bore u naprednoj zapadnoj Europi i Americi, ali i nekim ne baš tako naprednim dijelovima svijeta, prvenstveno južnoj Aziji pa i po rubovima Europe.
Moj glavni problem s ovakvim opservacijskim dokumentarcima obično je u tome što mi nakon nekog vremena sve to postane zamorno i repetitivno, a baš takav je bio slučaj i s "Mater Out of a Place". Dok pratimo smeće na lokacijama od planinske Švicarske preko obala Grčke i Albanije te austrijskih modernih spalionica otpada pa do Nepala i Maldiva, na kraju i pustinje u Nevadi gdje se održava festival Burning Man, jasno nam je kakav je to zapravo problem. I kako razvijenije i tehnološki naprednije zemlje ne samo da imaju bolja rješenja za svoje smeće, već je i svijest građana puno razvijenija po tom pitanju.
Dok pratimo ekipu koja poslije završetka poznatog festivala u pustinji Nevade kupi zalutale komadiće smeća jer je gostima festivala posve normalno da pokupe za sobom i ne ostave tragove, vidimo kako to izgleda u zemljama tipa Nepala. Vidimo ondje tipa kako gura improviziranu prikolici i ide od kuće do kuće po smeće koje mu opet ispada na ulicu i smrad svog tog đubra samo što se ne počne širiti preko ekrana. Film je to koji nam pokušava približiti kakav je to perpetuum mobile, neprekidni ciklus u kojem se količina otpada samo povećava, a ljudi pokušavaju smisliti neke inovativne tehnike kako da se bore s tim.
Primjedbe
Objavi komentar