Stiliziranim trilerom koji djeluje kao mutant Agathe Christie i Pedra Almodovara predstavio se mladi britanski filmaš Thomas Hardiman. Film je to snimljen u jednom neprekinutom kadru, a radnja se odvija uoči regionalnog frizerskog natjecanja koje je okupilo brojne ekscentrične i ekstravagante likove. No, sve će tu poći po zlu kada se otkrije da je netko skalpirao jednog od modela, a ionako napeta i nervozna situacija, postat će još nategnutija. Svi su od početka pod stresom i živčani, a kada se otkrije da je netko među njima ubojica, sve će se još dodatno naelektrizirati.
Pa iako je Hardiman to snimio zbilja majstorski i početna premisa obećava puno, nekako se "Medusa Deluxe" do kraja pomalo pogubila u repetitivnosti i neprekidnom bauljanju hodnicima dvorane u kojem se trebalo održati natjecanje. Kreće to sjajno, vidimo nekoliko frizerki rivalki koje su uvjerene da će baš one odnijeti pobjedu i osmislile su neke zbilja ekstravagantne frizure. I u početku odluka da se film snimi u jednom neprekidnom kadru djeluje genijalno i sve to sjajno funkcionira dok upoznajemo sve te likove, a kamera ih prati. No, kasnije će se ta odluka pokazati i pomalo problematičnom jer tempo filma počinje patiti, a početna intrigantnost pretvara se u dosadu i kao da se stalno vrtimo u krug.
Od početka je očito kako je "Medusa Deluxe" jedan od onih filmova u kojima je stil iznad samog sadržaja. Uspio je Hardiman okupiti tu zanimljivu ekipu anonimnih glumaca koji su uvjerljivi i kvalitetni, a u dobroj formi je bila i ekipa zadužena za frizure i kostime koja je osmislila zbilja bedaste, ekstravagantne i u praksi neiskoristive kreacije. No, glavni problem ovog filma je što nedostaje napetosti kakvu bismo očekivali u trileru, a iako se činilo da bi "Medusa Deluxe" mogao biti i satira na taj kompetitivni polusvijet koji vidimo, i tu je propuštena prilika.
Primjedbe
Objavi komentar