Ruski filmaš Kiril Serebrenikov ostao mi je u dobrom sjećanju s ranijim filmovima kao što su "Muchenik" i "Leto", a nakon divlje avangardne i nadrealističke distopijske fantazije "Petrov's Flu", odlučio je on snimiti biografsku dramu o supruzi slavnog skladatelja Pjotra Iljiča Čajkovskog. Da neki sastavljač na kvizu postavi pitanje kako se nazivala supruga čuvenog skladatelja, vjerojatno bi i najbolje ekipe imale probleme sjetiti se njenog imena iako se njenom sudbinom djelomično u filmu iz 1971. godine pozabavio i britanski filmaš Ken Russell u "Music Lovers" gdje je Antoninu Miliukovu utjelovila Glenda Jakcson.
Gđu Čajkovski ovaj puta je utjelovila mlada ruska glumica Aljona Mihailiova i njena upečatljiva izvedba zapravo je najjači adut cijelog filma. Vrijeme radnje je kasno 19. stoljeće kada je Čajkovski već velika zvijezda, slavan i uspješan, a Serebrenikov donosi sjajan uvid u život ruske aristokracije i visokog društva koje pokušava kopirati Francuze pa i govori francuskim jezikom. Produkcija je tu iznimno kvalitetna i sjajno je prikazano vrijeme, no svejedno mi je "Žena Čajkovskog" bio za sada najslabiji film ovog provokativnog ruskog filmaša. I dok većinu vremena djeluje to kao klasična biografija, kako vrijeme prolazi ima tu sve više apstrakcija, nadrealističkih, fatazijskih sekvenci tako tipičnih za Serebrenikova.
U prvom planu tu je opsesivna ljubav u početku mlade i naivne Antonine, ne pretjerano uspješne pijanistice koja se nadala da će sa slavnim kompozitorom imati jednu od romantičnih veza kao iz bajki. No, Čajkovskom će brak s njom poslužiti kao savršen paravan za prikrivanje njegovih pravih sklonosti odnosno homoseksualizma. Ta je tema i dalje priličan tabu u Rusiji i o tome se baš i ne priča puno, a kada Antonina shvati da kompozitor u kojeg je tako fatalno, opsesivno zaljubljena više voli dečkiće iz svog glazbenog kruga, postupno će ona tonuti u ludilo.
Neće se Antonina samo tako pomiriti sa činjenicom da je bila tako naivna i zanesena, a prema kraju kako ona postaje sve očajnija i nesretnija, i film tako postaje sve bizarniji. Serebrenikov je puno pažnje posvetio njenoj seksualnoj frustriranosti i činjenici da je muž ne želi ni dotaknuti pa ona počinje proživljavati uvrnute fantazije, a u jednoj od njih recimo grupica golih vojnika izvodi balet ispred nje. Kakva je Antonina zaista bila teško je danas nagađati, no činjenica je da su visoki krugovi oko Čajkovskog potkraj 19. stoljeća o njoj širili priče da je nimfomanka, nezasitna luđakinja koja mu je odlučila uništiti život nakon što ju je on tako grubo odbacio. Premijeru je ovaj art-film imao u glavnom programu festivala u Cannesu, a iako nije osvojio nikakve nagrade, bila je to i više nego solidna drama o usamljenosti, razočaranosti, prijeziru i životu na marginama slave.
Primjedbe
Objavi komentar