Christian Petzold već godinama je jedan od najcjenjenijih njemačkih filmaša. Najpoznatiji je on predstavnik tzv. berlinske škole 21. stoljeća, a iako ne mogu reći da su me svi njegovi prethodni filmovi koje sam gledao (Barbara, Phoenix, Transit, Undine) izuli iz cipela, svakako je to autor prepoznatljivog stila i izričaja. No, "Afire" ili "Roter Himmel" u originalu, bio mi je vjerojatno najboljih od svih njihovih filmova do sada, sjajno promišljena, kompleksa, slojevita i suptilna drama snimljena na tragu Erica Rohmera. Sporogoreća je to drama čija se radnja odvija tijekom ljeta negdje na sjeveru Njemačke, u ljetnikovcu na Baltičkom moru gdje su se zaputila dva prijatelja.
Felix (Langston Uibel) je mladi fotograf koji ljeto i odmor u vikendici svoje obitelji planira iskoristiti za snimanje portfolija za upis na umjetničku akademiju. Mladić je to slobodnog duha, neopterećen, spreman prepustiti se čarima ljeta, dok je s druge strane njegov kompanjon Leon (izvanredni do sada mi potpuno nepoznati mladi austrijski glumac Thomas Schubert koji je pravo otkriće) sušta suprotnost. On je pisac koji je već objavio prvi roman, a svo vrijeme on djeluje nekako nadrkano, frustrirano, namćorasto. Stalno se duri i prenemaže, a shvatit ćemo i nakon nekog vremena zašto. Upravo on završava drugi roman za koji mu se čini da je puno slabiji od debitantskog i svoju nervozu i nemir širi na sve ostale te se iskaljuje na drugima.
A ti drugi ponajprije su Nadja (Paula Beer je poslije Nine Hoss postala Petzoldova "kućna" glumica i evo je u već njegovom trećem uzastopnom filmu), poznanica Felixove mame kojoj je ova također ustupila veliki ljetnikovac, a zaboravila je to reći dečkima. I umjesto da bude sretan što je nenadano za cimericu dobio mladu i zgodnu djevojku, Leon se stalno duri, ponaša se iritantno i unosi nervozu u sve oko sebe. Kao da je unaprijed odlučio da će vrijeme provedeno ondje biti loše i svim silama se trudi da se to ne promijeni. I sjajno se polagano razmotava ova drama, karakterna studija. Svo vrijeme u pozadini se da naslutiti da područjem u koje su se oni smjestili haraju ljetni šumski požari, a kako se vatra približava, tako i pompozni egoist Leon postaje sve neizdržljiviji.
Za razliku od prethodnih Petzoldovih filmova, "Afire" je dosta otvoreniji, na trenutke se činilo da je možda i najozbiljniji njemački filmaš današnjice odlučio skrenuti u komediju dok gledamo Leona kako se duri. No, sloj po sloj i priča i likovi će se ovdje razmatati i otvarati i ispod površine bavi se Petzold nekim ozbiljnim temama kao što su pitanje morala, priroda kreativnog procesa i to u Leonovom shvaćanju da je podbacio kod drugog romana, no unatoč tome on kao da stalno traži neko odobravanje, a istovremeno je grub, osoran i nepristojan prema svima drugima.
Pa iako nam je od početka jasno da se simpatična, pričljiva, vječno nasmiješena Nadja sviđa Leonu, on nekako s visoka gleda na nju, pogotovo kad uvidi da ona na plaži prodaje sladoled. Povrijeđeni ego Leonu kao da će potpuno zamračiti sposobnost prosuđivanja i ponaša se on kao da se sve vrti oko njega, no vrlo brz realnost će ga udariti po glavi. Do kraja će se tu priča posve zaokružiti, a za "Afire" je Petzold dobio do sada i najveće priznanje, Srebrnog medvjeda odnosno veliku nagradu žirija festivala u Berlinu, a Njemačka je već ovaj film istaknula kao svog kandidata za Oscara u konkurenciji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja.
Primjedbe
Objavi komentar