Iznimnom dramom koja se smjestila negdje na pola puta između tipičnog latinoameričkog naturalizma i magijskog realizma, na festivalu u Torontu, potom i u San Sebastianu, predstavila se dugometražna debitantica iz Nikaragve Laura Baumeister de Montis. I obično volim ovakve realistične priče iz Latinske Amerike kojima se na autentičan način pokušava prikazati život tamošnjeg stanovništva, a jedan je to od onih filmova u kojima su izmiješani profesionalni glumci i naturščici. Ti naturščici su djeca, klinci koji odrastaju uz ogromno smetlište negdje u Nikaragvi pa ih tako u gotovo nadrealnoj uvodnoj sceni vidimo kako se igraju s ljudskim ostacima ondje koje je smetlarski kamion upravo istovario.
I nepregledna su to brda smeća kojima se ne nazire kraj, a ta djeca se za rijetki plijen bore s lešinarima koji stalno nadlijeću te hrpetine s kojih se zasigurno širi nesnosni smrad. Među tom djecom je i 11-godišnja Maria, koja s majkom Lilibeth živi u straćari odmah uz rub tog odlagališta otpada smještenog uz more. I bijedan je to život u kojem je svaki dan borba, a neki sitni novac za preživljavanje barem sljedećih nekoliko tjedana Lilibeth bi trebala zaraditi prodajom štenaca boksera lokalnom kriminalcu. No, kada zahvaljujući Marijinog igri ti štenci uginu, majka i kćer bit će prisiljeni na bijeg te će Lilibeth kćer ostaviti u primitivnoj tvornici koja posluje zahvaljujući dječjem radu.
Pomalo divlja djevojčice bujne mašte morat će se ondje prilagoditi novim uvjetima dok čeka majku da se vrati po nju, a vidjet ćemo da nije ona jedino dijete koje proživljava sličnu sudbinu. Bio je "La hija de todas las rabias" kako se "Daughter of Rage" naziva u originalu, iznimno upečatljiva i autentična drama i možda i prvi film iz Nikaragve koji sam uopće imao priliku gledati. Stanje u Nikaragvi i susjednim srednjoameričkim državama često su tematizirane u raznim američkim filmovima koji su nam dali uvid u nestabilnu društveno - političku situaciju ondje posljednjih desetljeća.
No, ovaj film donosi istinsku, autentičnu sliku prikaza života ljudi sa samog dna društvene ljestvice koji su u svakodnevnoj borbi za preživljavanje. I ovdje se da naslutiti da je situacija najblaže rečeno nemirna. Da su u tijeku neki prosvjedi protiv vlade koji prerastaju i u ozbiljniji konflikt kakvih se ova zemlja nagledala u recentnoj povijesti, a shvaćamo da je to jedna od onih država koje očito postoje samo na papiru dok u praksi uopće ne funkcioniraju. Ljudi se ovdje snalaze na razne načine kako bi preživjeli, naoružane bande kriminalaca drže pod kontrolom određeni teritorij u koji policiji pa ni vojsci ne pada na pamet zalaziti.
I dok je to jedno od najgorih mjesta za život, shvaćamo uz ovu dirljivu, potresnu i emotivnu dramu da su djeca svugdje u svijetu ista i da svugdje imaju gotovo iste snove. Iako Maria nikad nije naučila čitati i pisati, mašta i sanja ona o nekom boljem životu, vjeruje da će se i njoj i majci situacija promijeniti i poboljšati iako gledatelj od početka sumnja u takav razvoj događaja. Uvijek me fasciniraju filmovi koji uspijevaju na tako uvjerljiv način prenijeti stvarnu sliku mjesta kojim se bave, a ova naturalistička drama snimljena kamerom iz ruke, začinjena je i povremenim stilizacijama na tragu magijskog realizma i to u trenucima dok malena Maria sanja majku i čeka da ona dođe po nju.
Primjedbe
Objavi komentar