Duh diktatora Augusta Pinocheta proganja Čile još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a vjerojatno najpoznatiji čileanski filmaš Pablo Larrain (Tony Manero, Post Mortem, No, El club, Neruda, Jackie, Emma, Spencer) snimio je crnohumorni horor, satiru u kojoj diktatora zamišlja kao vampira koji je i dalje živ i hrani se krvlju Čileanaca. Za ovu stiliziranu, estetiziranu crno - bijelu satiru Larrain je dobio nagradu za najbolji scenarij u Veneciji, a "El Conde" (Grof) je ne samo najavangardniji film koji je Larrain do sada snimio, već i njegov svojevrsni privatni obračun s klikom koja je opustošila njegovu zemlju. Film je to za koji dobro dođe ne samo neko predznanje o modernoj povijesti Čilea i onome tko je bio Pinochet, već i strpljenje jer cijela ta apsurdna situacija tu kulminira u završnici.
Djeluje to od početka kao mračna bajka, a s pravom povijesti Pinocheta upoznaje nas ženski glas u ulozi naratorice i to na engleskom (kasnije ćemo saznati tko je ta žena). Pa tako saznajemo da se on rodio u Francuskoj sredinom 18. stoljeća i da je bio rojalistički vojnik uoči Francuske revolucije kojeg je ugrizao vampir nakon čega je pod raznim imenima putovao svijetom i borio se protiv revolucija. Putujući kroz vrijeme i svijet, početkom 20. stoljeća nastanio se on tako u Čileu, preuzeo ime po kojem je postao upamćen, a iako je umro još 2006. godine s punom 91 na grbači, on je u "El Condeu" itekako živ.
Fingirao je tako El Conde (Jaime Vadell) vlastitu smrt i sa suprugom Luciom (Gloria Münchmayer) te slugom, ruskim kozakom Fjodorom (Alfredo Castro) koji se u ruskoj revoluciji borio na strani rojalista, također vampirom, živi skriveno na izoliranom otoku. I posjeduje on tamo nevjerojatnu kolekciju morbidnih relikvija poput Napoleonove kape i odsječene glave Marie Antoanete, a život održava hraneći se krvlju. Ima on i punu škrinju ljudskih srca koja mu omogućuju mladost, a on ili Fjodor svako malo odlaze na izlete u okolna mjesta kako bi se hranili svježom krvlju Čileanaca. No, starom neumrlom diktatoru sada kao da je dosta života, smeta mu što ga svi nazivaju lopovom i kriminalcem te je odlučio on na tajnoj lokaciji gdje se skriva okupiti sinove i kćeri kako bi im podijelio nasljedstvo koje i dalje skriva.
I suluda je to, na trenutke bolesna i šokantna satira, groteskan i farsičan crnohumorni horor kojim Larrain želi prikazati bolesnu prirodu ljudi kao što je Pinochet i njegova familija, ali i cijele te neokonzervativne scene jer do kraja ćemo shvatiti tko je zapravo njegova majka pošto će se i ona ukazati na toj lokaciji. Jer iako je Pinochet uhićen 1998. godine u Londonu gdje mu je pružen azil, nikada nije osuđen za niti jednu od preko 300 optužbi koje su mu kasnije stavljene na teret. Kao što se nikada nije utvrdilo koliko je novca i ostalih vrijednosti ukrao za vrijeme 17-godišnje vladavine, a zahvaljujući ocu i Pinochetovih petero djece fino se okoristilo, no takvima očito nikada dosta.
Djeci će se ubrzo na otoku pridružiti i mlada opatica, ujedno i vješt knjigovođa, Carmen za koju ćemo također nakon nekog vremena shvatiti da ima i neke tajne planove. Neskrivena je to alegorija na Pinochetov duh koji očito i dalje lebdi nad Čileom i hrani se krvlju ljudi koje je poubijao i skupa s klikom opljačkao. Provokativna je to satira, snimljena s puno stila na što smo nekako već i navikli od Larraina, kojom kao da je želio pokazati da osobe kadre za takve stvari jednostavno i ne mogu biti ljudi. Već krvožedne ubojice i pohlepni lopovi vrijedni prijezira, a slučajno ili ne, "El Conde" se pojavio točno na 50. godišnjicu Pinochetovog državnog udara kojim je svrgnut legalno izabrani predsjednik Salvador Allende. Nekima će sve ovo možda djelovati itekako zločesto i neukusno, no osjeća se kako Larrain ne gaji iluzije da će se ideologije poput one koja je 70-ih i 80-ih bila aktualna u njegovo zemlji ikada iskorijeniti. Takva i sva ostala zla jednostavno uvijek nekako promijene formu, prilagode se duhu vremena te poput vampira nastavljaju kružiti među ljudima i trovati ih.
Primjedbe
Objavi komentar