Još u drugoj polovici četrdesetih Vittorio De Sica se filmovima kao što su "Shoeshine" i "Kradljivci bicikala" istaknuo kao jedan od vodećih autora talijanskog neorealizma uz, naravno, nezaobilaznog Rosselinija. Početkom pedesetih je De Sica odlučio napraviti barem djelomični otklon od žanra kojem je utabao put i snimio je ovu fantaziju čija se radnja odvija u najsiromašnijim dijelovima Milana. Odmah nakon rata, sjever Italije počeo se ubrzano industrijalizirati, a Milano je oduvijek bio industrijsko središte Italije. Bezbrojni stanovnici siromašnog juga selili su na sjever u potrazi za poslom, a iako je i "Čudo u Milanu" snimio u neorealističkom stilu s profesionalnim, ali i neprofesionalnim glumcima, neobična je to humorna drama koja mu je donijela veliku nagradu žirija u Cannesu.
Subverzivna je to fantazija čija je radnja smještena u slam, sirotinjsko naselje u predgrađu Milana. Dok se u daljini vide ogromni neboderi izgrađeni za svu tu vojsku ljudi koja je u kratkom roku doselila, ta najveća sirotinja živi u straćarama, brvnarama i ruševinama izgrađenim nedaleko od smetlišta. Ondje će završiti i neobični čovječuljak po imenu Toto, vječno optimistični tip odjeven u nekakvu konduktersku uniformu kojeg je još kao bebu u vrtu među kupusom pronašla mudra i poštena starica. Nakon njene smrti Toto je završio u sirotištu, a kad je postao punoljetan nastanio se on baš u tom slamu koje djeluje kao prava kolonija otpadnika poput njega.
Vrlo brzo taj prostodušni, ali vedri, dobri i pošteni mladić prometnut će se u neformalnog vođu tog naselja i počet će organizirati stanovnike koji će ga početi slijediti. Iako će se ondje ubrzo pojaviti dva debela biznismena kako bi se dokopali zemlje, ostavit će ondje Tota i bogce da i dalje žive, sve dok se slučajno ne otkrije da su ondje izvori nafte. Kada zemljoposjednik shvati na čemu se nalazi zemljište koje je uspio zgrabiti pokušat će istjerati stanovnike naselja, no tada će se dogoditi pravo milansko čudo zahvaljujući Totu i poklonu koji je dobio od duha starice koja ga je othranila.
De Sicu su oduvijek zanimale priče o prosječnim, "malim" ljudima, običnim Talijanima, a takva je zapravo i ova iako je "Miracolo a Milano" ujedno i neka vrsta satire na društveno uređenje poslijeratne Italije. Cijelog života De Sica je istovremeno bio i katolik i komunist, a da ga problemi obespravljenih zanimaju i da je on za pravednije društvo, dokaz je i ovaj film. Iako je "Miracolo a Milano" zapravo fantazija, humorna je to drama u kojoj je on kritičan prema klasnim odnosima u svojoj zemlji i problematizira situaciju u kojoj većina stanovnika i dalje živi u bijedi dok ih oni bogati eksploatiraju. Zato i ne čudi da on ima toliko epmatije prema svim tim siromasima dok bogate biznismene prikazuje kao groteskne karikature.
Primjedbe
Objavi komentar