Legendarni američki nezavisni fimaš Abel Ferrara već odavno je u silaznoj putanji, no ova bizarna, zbunjujuća i nekohezivna biografija talijanskog sveca oca Pia možda je i najgori njegov film koji sam ikada gledao. Iako se i većina Ferrarinih prethodnih filmova nikako nije mogla mjeriti s onim što je radio osamdesetih i devedesetih, "Padre Pio" je potpuni užas. U jednom trenutku mi se učinilo da se Ferrara posvađao s montažerom ili mu se ovaj možda osvećuje jer mu je Abel prašio ženu pa je u njegov film namontirao isječke nečega što nema veze sa životom oca Pia u izvedbi Shie LaBeoufa.
Pa iako naziv filma sugerira da je tu riječ o biografskoj drami, teško je zapravo opisati o čemu se radi Ferrarin film. Jer paralelno tu pratimo kušnje budućeg sveca neposredno nakon Prvog svjetskog rata i događanja u tom malenom talijanskom mjestu u vrijeme kada se u Italiji trebaju održati prvi slobodni izbori. Vrijeme je to kada socijalizam i komunizam jačaju gotovo u cijeloj Europi pa tako i u Italiji, no ondje istovremeno nastaje i fašizam. Naravno da tamošnji veleposjednici nisu oduševljeni idejom komunizma zahvaljujući kojem bi mogli ostati bez svega što su generacijama zgrtali, a dok traje ta politička bitka, Pio se moli, đavao ga iskušava i proživljava nekakve jezive vizije.
Izgledalo je to kao dva različita filma koji nemaju nikakve veze jedan s drugim, a osim što te dvije paralelne radnje Ferrara nije uspio povezati, sve to djeluje jezivo amaterski. Gluma je loša, neuvjerljiva, a sve je tu ktome i tako dosadno i monotono tako da je bio veliki uspjeh "Oca Pia" uopće i pogledati do kraja iako definitivno ništa ne bih izgubio da sam ga ugasio odmah nakon prvih naznaka da će biti treš. Nakon svega uopće ne čudi da je film prikazan izvan konkurencije u Veneciji i to vjerojatno na račun Ferrarinog statusa, no bilo je to baš jako, jako loše.
Primjedbe
Objavi komentar