Ugledna francusko - švicarska filmašica Ursula Meier u službenom programu festivala u Berlinu predstavila se pomalo bizarnom dramom o odnosu majke i kćeri. I nekako najzanimljivi i najintenzivniji dio "La ligne" ili "The Line" je sami uvod filma u kojem pratimo iznimno nasilan i divljački fizički napad mlade žene na nešto stariju. Ubrzo saznajemo da je ta mlađa žena Margaret (Stephanie Blanchout), a ona je tako divljački nasrnula na vlastitu majku Cristinu (Valeria Bruni Tedeschi). Zašto je to učinila, u početku nam je posve nejasno, no shvaćamo da to nije prvi takav ispad i sudac joj je izrekao zaštitnu mjeru zabrane uspostavljanja kontakta s majkom i zabrane približavanja majci na udaljenost od stotinu metara.
To automatski znači da se 30-godišnja glazbenica Margaret mora iseliti iz doma u kojem je živjela s majkom, nekoć poznatom pjevačicom, njenim mlađim partnerom te mlađom sestrom. Zaštitna mjera traje tri mjeseca, a u tom će razdoblju ta očito impulzivna mlada žena prilično nesređenog života potražiti iskupljenje, razmišljati o svom ponašanju. Usput ćemo i saznati ponešto o odnosu nje i majke, a podjednako je zanimljiv i odnos Margaret i njene mlađe sestre, tinejdžerice Marion.
Upravo će ona povući liniju razdvajanja u krug stotinu metara od njihovog doma, a tu liniju Margaret koja je priprema za upis na glazbenu akademiju ne smije prijeći. Tako će Margaret mlađu sestru podučavati s druge strane linije, a cijeli ovaj film mi je od početka pa do kraja djelovao nekako apsurdistički i posve bizarno. Obje glavne glumice su u dobroj formi, mlada Blanchoud kao divlja i nesretna Margaret od koje obitelj nakon napada krije da je mama, koja nakon završetka pjevačke karijere, radi kao nastavnica klavira, zadobila oštećenja sluha i pitanje je hoće li se uspjeti oporaviti. Sve je tu bilo čudno, a na dojam otuđenosti i izoliranosti dodatno je utjecao i snježni krajolik predgrađa smještenog negdje u švicarskim Alpama.
Primjedbe
Objavi komentar