Ruskinja Marusja Siroečovskaja još jedna je u nizu mladih autor(ic)a koje su u svijet dokumentarizma odlučile ući filmom snimljenim u Ich formi. Osobnom pričom koju je snimala godinama, vjerojatno u tim trenucima i ne razmišljajući da bi od tih kućnih snimki jednog dana mogao nastati film. Ili možda jest, zapravo nije ni važno, no ovaj dokumentarac o njenom prijatelju ili bolje rečeno bivšem mužu koji je umro 2016. godine u kasnim dvadesetima, sastoji se isključivo od njenih snimki nastalih u razdoblju otkako je autorica upoznala tog mladića po imenu Kiril kojeg naziva Kimi.
Priča kreće 2005. godine kada je Marusja imala 16. Kimi je tek godinu stariji, a spojila ih je ljubav prema muzici, neprilagođenost, depresivnost, anksioznost i suicidalnost. Suicidalne misli i smrt stalno se provlače kroz ovaj sirovi i surovi film koji je rubno i društvena kritika odnosno priča o izgubljenoj ruskoj generaciji. Smrt je nešto sa čime se ljudi tu stalno susreću pa u jednom trenutku Marusja i Kimi nabrajaju prijatelje koji su se ubili, predozirali se ili su stradali u nesrećama. Sumorno je to i jezivo okruženje, depresivno, a i da u uvodu nemamo scene u kojima Marusja dolazi na Kimijev sprovod, posve je jasno da ovo ne može drukčije završiti.
Mogao bi se ovaj dokumentarac nazvati i kraktim priručnikom za samouništenje jer dok se Marusja očito uspjela izvući iz te spirale autodestrukcije, za Kimija je od početka jasno da mu nema spasa. Da mu je sudbina predodređena, a iako je to priča o ruskoj zbilji, sivilu, besperspektivnosti i očaju, bilo bi ipak nepošteno i preteško reći da je isključivo okruženje utjecalo na sudbinu Kimija i cijele te generacije. Ima tog "spleena" odnosno svjetskog bola o kojem su francuski romantičari pisali još u 19. stoljeću opisujući takve usamljene, izgubljene, razočarane ljude koji se jednostavno ne mogu i ne uspijevaju uklopiti na svim krajevima svijeta.
Dakako da je morala utjecati i ta sumorna ruska svakodnevica koju pratimo u povremenim scenama s ulica koje je Marusja bilježila. Ili u predsjedničkim novogodišnjim govorima koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću i redaju se tu Jeljcin, Putin, Medvedev pa opet Putin pričajući o sjajnim uspjesima, nacionalnom duhu, snazi i divnoj budućnosti koja samo što nije došla pa čovjek jednostavno valjda mora postati cinik kad to sluša, a vidi sav taj nemar, zapuštenost, socijalnu katastrofu i kriminal oko sebe. Tragična je to priča o nesretnoj sudbini i Marusja kao da se pita je li mogla učiniti nešto više, bi li se ta priča rasplela drukčije da se ona drukčije ponašala nakon što se Kimi ozbiljno navukao na drogu? Posebno su zastrašujući i bolni ti prizori s kraja njegovog života kada taj mladić od 26 ili 27 godina izgleda kao da ima 45, a njegov 18 godina stariji brat uz kojeg se i navukao na drogu, izgleda kao da mu je 70.
Primjedbe
Objavi komentar