Možda i najbolji film o potpunom idiotizmu, okrutnosti, bešćutnosti i potpunoj lažnosti komunističkog sustava sovjetskog tipa kakav je bio aktualan u istočnoj Europi do kraja osamdesetih, snimio je vjerojatno najveći poljski filmaš svih vremena Andrzej Wajda. Wajda je bio apsolutni genijalac, majstor koji se proslavio još pedesetih ratnom trilogijom i odmah nakon toga je postao bog, otac poljskog filma. Imao je i on problema s cenzurom, no Wajdi je ipak bilo dozvoljeno ono što većini drugih poljskih filmaša tog vremena nije, a majstorski je on balansirao i snimao jedan provokativni pa odmah potom naizgled bezazleni film. Piknuo bi on komunistički centar moći pa se povukao, a brutalni knockdown tom suludom, autoritarnom sustavu zadao je genijalnom dramom kojom satirizira ne samo staljinističku ranu fazu komunističkog perioda, već i aktualnu situaciju u zemlji.
"Čovjekom od mramora" ujedno i završava faza relativne slobode u poljskoj kinematografiji koja se razbuktala tijekom sedamdesetih, a taj film kao da nagovješćuje tinjajuće nezadovoljstvo u zemlji koje će eksalirati koju godinu kasnije velikim prosvjedima pokreta Solidarnost. Već sami uvod "Man of Marble" sugerira da je riječ o apsolutnom remek-djelu, posebnom filmu u kojem je očigledno i da Wajda prati trendove na svjetskoj filmskoj sceni jer stilski i narativno podsjeća to na moderne američke filmove koji su se tada snimali. Genijalni Wajda za glavnu ulogu u ovom filmu je otkrio i tada mladu, 24-godišnju Krystynu Jandu i bez obzira što ona nije imala nikakvog prethodnog filmskog iskustva, dodijelio joj je ulogu studentice režije Angieszke.
Za diplomski rad odlučila je ona snimiti film o Mateuszu Birkutu (Jerzy Radziwilowicz), zidaru koji je početkom pedesetih rušio sve rekorde u produktivnosti izdignuvši se tako u status nacionalnog heroja. Birkutovu mramornu statuu pronašla je Agnieszka u spremištu muzeja i njegova priča potpuno će je zaintrigirati, tim više jer taj poljski Alija Sirotanović kao da je u međuvremneu u zemlju propao. Radnik udarnik o kojem su se početkom pedesetih snimali propagandni filmovi i bio je ideal tadašnjeg socijalističkog društva i primjer kako treba raditi na izgradnji poslije rata, očigledno je nakon nekog vremena pao u nemilost istog tog sustava. Gdje je on sada i što se s njim događalo sve ove godine, nikome nije poznato.
Pa iako mentor Agnieszki sugerira da bi joj bilo najpametnije da nađe neku drugu temu za diplomski film i da ne čeprka po prošlosti, odlučna i znatiželjna mlada filmašica po svaku je cijenu odlučila otkriti što se dogodilo s Birkutom. Pokušat će ona složiti mozaik njegove priče kopajući po arhivima u kojima se nalaze uglavnom propagandistički materijali, a praznine u priči popunjavat će tragajući za ljudima koji su poznavali Birkuta. Iako traje gotovo tri sata, "Čovjek od mramora" je nevjerojatno dinamičan i uzbudljiv film, tako moderan i začinjen avangardnom glazbom Andrzeja Korzynskog koji perfektno oslikava zemlju koja je i dalje zaglavila u prošlosti.
Zemlju koja i dalje živi na mitovima i pričama o herojima iz ranog perioda komunizma koji su probijali kvote i izgrađivali zemlju, a danas nitko ne zna što se dogodilo s tim ljudima i kakva je zapravo bila njihova sudbina. Jednako koliko se "Čovjek od mramora" obračunavao sa staljinizmom i prokazivao to licemjerno i okrutno, surovo vrijeme, toliko pokazuje i hipokriziju tadašnjeg društva, ali i Wajdin otpor prema pokušajima vlasti da cenzuriraju umjetnički izražaj i slobodu govora. Vjerojatno nitko osim Wajde u tom periodu ne bi u Poljskoj mogao snimiti ovakav film, film koji je snažno uzdrmao tadašnji establišment, a još jači udarac je zadao jednim od sljedećih filmova, "Čovjekom od željeza" o Lechu Walesi.
Primjedbe
Objavi komentar