Ako postoji neki žanr koji jednostavno ne mogu prožvakati to je onda mjuzikl. Situacije u kojima likovi odjednom, ničim izazvani počnu pjevati i plesati uglavnom neke sladunjave i patetične, proljevaste pjesmuljke, instantno me tjeraju da ugasim isti taj film. Zbog one u uvodne scene u kojoj svi počnu plesati i pjevati na mostu nisam recimo mogao dalje gledati "La La Land", a neki dan sam valjda u rekordnom roku od 12 sekundi ugasio film "Wonka" kad je Chalamet počeo nešto pjevušit na jarbolu broda. Nekako pretpostavljam da ni legendarni danski filmaš Lars von Trier nije fan mjuzikla i film koji mu je donio Zlatnu palmu u Cannesu možda bi se najbolje opisao kao antimjuzikl. Jer "Dancer in the Dark" je sve ono što klasični mjuzikl zapravo nije. Osim što i ovdje likovi u više navrata odjednom počnu pjevati i plesati, no to djeluje intencijski usiljeno, neprirodno, gotovo kao određeni statement u kojem autor ismijava taj koncept.
"Plesačica u tami" je tematski mračan i tragičan film. Nema tu sretnog završetka kao u većini klasičnih holivudskih mjuzikala poput recimo klasika "The Sound of Music" u čijoj lokalnoj izvedbi želi nastupiti i glavna protagonistica filma. Selma (Björk) je čehoslovačka imigrantica u Ameriku gdje je živi sa 12-godišnjim sinom. Radnja filma odvija se negdje u ruralnoj Americi 1964. godine, a radi Selma težak fizički posao u tvornici te živi u kamp kućici na zemljištu lokalnog policajca Billa (David Morse). Pati ona od degenerativne bolesti zbog koje postupno gubi vid, a pokušava uštedjeti novac za operaciju sina pošto strahuje da je dječak od nje naslijedio istu bolest.
Stalno ona sanjari, a s vremenom će joj se vid sve više pogoršavati te od svih ona skriva da je postala gotovo potpuno slijepa. Pa kako ovo nije klasični holivudski mjuzikl, a Lars von Trier je sve samo ne Ginger Rogers ili Gene Kelly, tako će ovdje priča završiti tragično pa i šokantno, a film je to koji je, baš kao i dobar dio onoga što je snimio ovaj danski filmaš, nešto posebno, unikatno. Nešto što je gotovo nemoguće usporediti s bilo kojim drugim filmom, istovremeno potpuno bizarna i genijalna mračna bajka kakvu ne bi mogao snimiti nitko drugi. Od trenutaka kada se pojavio, "Dancer in the Dark" je suočen s brojnim kontroverzama i podijeljenim kritikama. Dok su ga neki uzdizali kao remek-djelo, Peter Bradshaw iz Guardiana je recimo napisao da je to ne samo jedan od najgorih filmova ikad snimljenih, već nešto možda i najgore u povijesti svijeta.
Završni je to dio neformalne Von Trierove trilogije Zlatno srce započete s "Lomeći valove" i nastavljeno s "Idiotima", filmovima u kojima su glavni likovi ili priprosti, gotovo pa ograničeni ljudi. Snimio je to u svom prepoznatljivom Dogme 95 stilu, sirovo, kamerom iz ruke, potpuno atipično od obično glamuroznog i raskošnog stila kakvim se obično snimaju mjuzikli. I taj apsurdni, potpuno netipični pristup da se priča koja od početka do kraja djeluje nestvarno, šuplje i neživotno snimi dokumentarističkim stilom gotovo pa zbunjuje gledatelja i pravi je udar na sva osjetila.
Primjedbe
Objavi komentar