Ako za nekog danas ima posla preko glave, onda su to dokumentaristi iz Demokratske republike Kongo. Što je ta zemlja proživjela u zadnjih 150 godina, još od vremena kolonijalizma i belgijskog kralja Leopolda (sjetimo se samo remek-djela Srce tame Josepha Konrada) pa sve do danas, teško je uopće i pojmiti. I danas se vjerojatno ondje vode svakakvi građanski ratovi, to više bog ne zna tko se s kime tamo kolje i zašto, a mladi dokumentarist iz Demokratske republike Kongo po imenu Dieudo Hamadi odlučio je sve te recentne užase bilježiti kamerom i pokazivati svijetu.
Trebao je "Nizvodno prema Kinshasi" biti i prvi film iz DR Kongo prikazan na festivalu u Cannesu, ali na nesreću te se 2020. godine pojavio kovid pa je festival otkazan. Svejedno, imao je "Donwnstream to Kinshasa" kasnije sasvim solidan festivalski život, a Hamadi se ovaj put usredotočio na žrtve tzv. Šestodnevnog rata 2000. godine. Bila je to serija obračuna između Ruande i Ugande koja se odvijala na području petog po redu grada po broju stanovnika u DR Kongu, Kisanganiju na sjeveru. U samo nekoliko dana obračuna grad je gotovo sravnjen sa zemljom, poginule su tisuće ljudi, a još barem njih toliko ostali su invalidi.
I baš te nesretnike Hamadi je odlučio pratiti i to u trenucima kada su se ti ljudi bez ruku, nogu ili oboje odlučili zaputiti nizvodno rijekom Kongo do glavnog grada kako bi tražili kompenzaciju od strane države obećanu još 19 godina ranije. I djeluje od početka pa do samog kraja sve tu posve nadrealno i nestvarno. Pogotovo kad Hamadi te nesretnike povremeno stavlja i u neka kazališna uprizorenja tragičnih događaja otprije dvadesetak godina tijekom kojih su i stradali. Ipak, "Downstream to Kinshasa" je većinu vremena klasični opservacijski dokumentarac u kojem autor s kamerom u ruci prati svoje protagoniste.
I prati ih on od prvih okupljanja u njihovom gradu pa tijekom cijelog tog puta dugog 1700 kilometara u kojem su svi oni natrpani u nekakav čamac i putuju rijekom prema jugozapadu. Kakvo je to putovanje, teško je to zapravo i opisati riječima jer sa 2,3 milijuna kvadratnih kilometara DR Kongo se proteže na površini velikoj gotovo kao četiri Francuske. I teško je gledati te nesretne, zaboravljene i izdane ljude koji uopće ne zanimaju u dalekoj prijestolnici dok pričaju oni svoje životne priče ili ih pratimo tamo gdje žive ili opisuju kako je izgledalo to za vrijeme šestodnevnog rata. Kad čovjek misli da mu je teško ili loše u životu, trebao bi samo pogledati neki film o Africi i vjerojatno bi momentalno prestao kukati.
Primjedbe
Objavi komentar