Norvežanin Kristoffer Borgli prethodno se kod kuće predstavio brutalnom satiričnom crnom komedijom "Sick of Myself" u kojoj je narcisoidna konobarica odlučila postati poznata tako da si je izobličila i deformirala lice. Bila je to intencijski pretjerana i brutalna satira današnjih društvenih fenomena i ljudi koji čeznu za slavom i prepoznavanjem, a u podjednako brutalnoj i pretjeranoj crnohumornoj fantaziji snimljenoj u Americi, Borgli sada donosi drugu stranu te medalje. Za glavnu ulogu najprosječnijeg mogućeg tipa, profesora evolucijske biologije na nekom manjem sveučilištu Paula Matthewsa izabrao je Nicolasa Cagea koji se pokazao kao savršen za ovu ulogu.
Taj dosadni, socijalno ne pretjerano sposobni, ćelavi sredovječni tip također žudi za prepoznavanjem, ali akademskim i frustriran je što nikad nije napredovao. Stalno on priča kako će napisati nekakvu knjigu o mravima, bijesni što mu je ideju navodno ukrala nekadašnja kolegica, no jednostavno on ne može učiniti ništa da bi se njegova situacija promijenila. I takav najprosječniji mogućni tip odjednom će se početi pojavljivati u snovima brojnim ljudima. U početku će ga znani i neznani ljudi sanjati kako samo stoji i ne čini ništa te će ni kriv, ni dužan preko noći Paul postati poznat i slavan što će on pokušati iskoristiti kako bi promovirao svoj akademski rad.
Dijelom će to prepoznavanje utjecati i na njegovu taštinu, no vrlo brzo cijela priča će dobiti mračni twist jer ne samo da će se Paul i dalje pojavljivati u snovima ljudi i ne raditi ništa, već će on postati svojevrsni Freddie Kruger. Ponovno se Borgli dosjetio nevjerojatno originalne i uvrnute ideje koja je ponovno briljantna satira današnjih nesigurnih prostora društvenih mreža i viralne slave. Nešto što mnogi bezlični i bezvezni anonimusi danas sanjaju, Paulu će se ničim izazvano i ostvariti i postat će on prepoznatljiv svima i slavan, no ubrzo će on osjetiti i kako izgleda današnja cancel kultura jer će opet ni kriv, ni dužan preko noći postati nepoželjan.
Sjajno Borgli ponovno hvata duh vremena i satirizira fenomene današnjice u kojima nam se na pametnim telefonima stalno pojavljuju lica nekih nepoznatih ljudi za koje prije pet ili deset godina s razlogom ne bismo čuli. Bilo da su to neke sisate mlade dame čiji smo kratki video dok plešu na neku idiotsku pjesmu slučajno stisnuli prije tri mjeseca, bilo da je to neki wanabe kuhar koji sprema neku izdrkotinu od hrane, bilo da je to neki bezveznjak ili bezveznjakinja koji otvara usta na zvuk neke idiotske pjesme. Stalno nam se prikazuju ti nekakvi idioti, a Borgli je tu bizarnu i frustrirajuću situaciju potjerao još nekoliko koraka više jer neki random tip ljudima će početi ulaziti u snove.
Naravno da će se u nečem takvom vrlo brzo prepoznati i marketinški potencijal, ubrzano će se i početi razvijati tehnologija koja će pokušati reklamirati određene proizvode kroz snove ljudi. Istovremeno, Paulov obiteljski život počet će se raspadati jer će se s neočekivanom slavom, potom i ozloglašenosti sve teže nositi on sam pa i njegova žena i kćeri. Snimio je Borgli ponovno pametan pa i nelagodan i uznemirujući film o slavi i pomalo me "Dream Scenario" po svojoj uvrnutosti i originalnosti podsjetio na legendarni "Being John Malkovich" Spikea Jonzea i imam osjećaj da je riječ o jednom od onih filmova s potencijalom za kultni status. Dodatni šlag na torti tu je svakako Cage u ulozi kao stvorenoj za njega i koja mu dopušta da potpuno otpusti kočnice i prepusti se svom poznatom luđaštvu te je zahvaljujući ulozi Paula prvi puta nakon više od 20 godina i briljantne Jonzeove - Kaufmanove "Adaptacije" zaslužio nominaciju za Zlatni globus.
Primjedbe
Objavi komentar