Christopher Nolan danas je jedan od vodećih svjetskih filmaša. Jedan od rijetkih koji mogu bez problema ishoditi maksimalne budžete što god odlučili snimiti, a gledajući njegov mikrobudžetski debitantski (jedva) dugometražni film, već se može zaključiti što ga zanima. I na koji način te teme želi prikazati. Dok je obično slučaj da početnici u filmu igraju na sigurno i ne riskiraju previše, "The Following" je film kojim je Nolan pokazao da ga igranje na ziher ne zanima. Budžet ovog crno-bijelog misterioznog neo-noira iznosio je tek šest tisuća dolara i Nolan ga je praktički sam financirao.
Nolan je "The Following" napisao, producirao, režirao i montirao, a misteriozni je to krimić u kojem pratimo priču mladog Londončanina koji je razvio čudnu opsesiju. Kako bi pronašao inspiraciju za pisanje prvog romana, on je samo počeo pratiti nepoznate ljude po ulicama Londona. Svakome se vjerojatno dogodilo da vidi neku nepoznatu osobu u tramvaju, kafiću, na ulici ili gdje već i prođe mu kroz glavu pitanje što ta osoba radi i tko je ona. No, ta bizarna zanimacija kod mladog protagonista pretvorit će se u opasnu opsesiju koja će ga odvući u kriminalno podzemlje kada se ispostavi da je jedan od tipova koje je upratio - provalnik.
Nelinearna naracija gotovo pa je s godinama postala Nolanov trademark koji je usavršio u sljedećem "Mementu" pa i kasnijim filmovima, a ovaj puta uspio je to također itekako zanimljivo posložiti. I zato cijela ova priča djeluje dodatno zbunjujuće, paranoično i dezorijentirajuće, a tematika vremena pa i identiteta kojima se bavi ovdje, stalno ga prate u kasnijoj fazi karijere. Već prvim filmom Nolan je pokazao da su njegove ideje izvan standarda, potpuno opičene i originalne, a vrijeme za njega kao da je neka neprirodna konstrukcija koju će si on posložiti na način koji najbolje odgovara njegovoj priči i likovima. Skačemo u "The Following" kroz tri vremenska perioda, a za razliku od nekih kasnijih filmova, Nolan je ipak ovdje gledatelju barem mrvicu pomogao jer u svakom tom periodu protagonist izgleda pomalo drukčije i ima neki drugi imidž.
U prvoj vremenskoj liniji pratimo njegovu akciju praćenja od samih početaka, u drugoj je period kada se pokušava osloboditi provalnikove kontrole i zapovijedanja, a u trećem periodu on je shvatio da je izigran i kao narator objašnjava što se dogodilo. I u situacijama kada uopće nije imao novca kao što je ovdje bio slučaj, Nolan je pokazao genijalnost i time što je uspio sakriti činjenicu da je film snimio praktički bez budžeta. Sve je on podredio činjenici da nema novca za produkciju, a kako je snimao bez rasvjete, već samo s prirodnim svjetlima, shvatio je da će crno - bijela fotografija biti puno pogodnija. Osim poigravanja s vremenskom linijom, ovdje je Nolan predstavio i još jednu temu kojoj se kasnije vraćao i u "Mementu", "The Prestige", "Inception" pa i u Betmenu, a to je protagonist koji na neki način zavarava samog sebe i uvjerava se da je laž koju živi istina.
Primjedbe
Objavi komentar