Nakon ne pretjerano uspješnih izleta u Francusku (The Truth) i Južnu Koreju (Broker), jedan od vodećih japanskih filmaša svoje generacije Hirokazu Koreeda vratio se kući i snimio jedan od najboljih filmova u karijeru. Za ovu sjajno strukturiranu misterioznu dramu scenarist filma Yuji Sakamoto je potpuno zasluženo dobio nagradu za najbolji scenarij u Cannesu, a bio je "Monster" prvi Koreedin film još od sredine devedesetih na kojem sam nije pisao scenarij. I tema je tu tipična Koreedina jer čini se u početku da pratimo tu klasičnu obiteljsku dramu. Saori (Sakura Ando) je samohrana majka koja nakon smrti muža sama odgaja učenika petog razreda Minata Mugina, pomalo senzibilnog dječaka koji idealizira oca iako ćemo do kraja shvatiti da stari baš i nije bio neki svetac.
I očito je kako je Saori dosta zaštitnički nastrojena prema sinu, posebno kada se Minato počne čudno ponašati. Nakon što ga pritisne, Minato će priznati mami da ga je fizički kažnjavao novi učitelj Hori (Eita Nagayama), a Saori će potom u školi postrojiti sve odgovorne kako bi doznala što se doista dogodilo. I cijeli školski kolektiv ponaša se baš čudno. Od ravnateljice Makiko (Yuko Tanaka) koja je također nedavno doživjela tragediju jer joj je poginuo unuk pa do svih ostalih nastavnika i samog Horija koji će nevoljko priznati da je zaista bio u fizičkom kontaktu s Minatom. U tim trenucima cijelu priču pratimo iz perspektive Saori i tada se čini da je njen sin zaista žrtva učitelja čudaka koji se iz nekog razloga iživljava nad njim.
No, vrlo brzo perspektiva se prebacuje na učitelja Horija i shvaćamo da priča baš i nije onakva kakva se čini na prvu. Shvaćamo da Minato majci baš i nije ispričao cijelu istinu, a nakon Horijeve perspektive, sve ono što se događalo ćemo pratiti iz kuta gledanja Minatovog školskog kolege. Mozaik će se tu polako slagati, a na impresivan način su Sakamoto i Koreeda izgradili tu impresivnu, potresnu i emotivnu dramu koju su mnogi s razlogom svrstali na liste najboljih filmova 2023. godine. Puno bolji mi je recimo "Monster" bio od hvaljenih Koreedinih "Shopliftersa" za koje je 2018. dobio Zlatnu palmu u Cannesu, a do kraja ćemo si morati postaviti pitanje tko je tu zapravo čudovište iz naziva filma?
Učitelj, ravnateljica, Saori, Minato, možda njegov čudni i povučeni prijatelj Yori koji je zaista žrta vršnjačkog nasilja? Možda svi oni nekim dijelom, a možda nitko ponaosob, već je cijela situacija u kojoj će se svi oni naći zapravo čudovišna, dobrim dijelom jer nitko od likova nema kompletan uvid u cijelu priču. Majstorski Koreeda tu gradi priču pa tako tu različite situacije i likovi gledani iz raznih perspektiva djeluju posve drukčije. Na početku učitelj zbilja djeluje kao nekakav idiot i čovjek se mora pitati tko ga je uopće pustio blizu djece. No, kada priču krenemo pratiti iz njegove perspektive, shvatit ćemo da je situacija bitno drukčija. I ranije je Koreeda bio poznat po tome što je i više nego uspješno znao iznijeti priču iz perspektive djece koja su nekako neshvaćena i u sjeni roditelja ili ostalih odraslih, a još jednom je ovaj vrsni japanski filmaš potvrdio da ima posebnu empatiju za autsajdere.
Primjedbe
Objavi komentar