I dok bi politika u teoriji trebala biti časno zanimanje koje okuplja one najbolje, najsposobnije i najinteligentnije, ljude koji su se prethodno realizirali i žele svoje iskustvo i znanje podijeliti s ostatkom društva, svi mi koji živimo na ovim prostorima svjesni smo da je situacija posve drukčija. U politiku u nas upada obično najgori šljam, polupismeni idioti kojima normalan čovjek ne bi dao ni da čuva ovce, pohlepni kriminalci i gadovi pa zato dijelom i jesmo tu gdje jesmo. Jedan takav političar glavni je protagonist ove rumunjske humorne drame koja mi je zapravo bila više tužna, nego smiješna jer bivši ministar koji se našao usred korupcijske afere, a sada kandidat za europski parlament Silvestru Mocanu (Ion Sapdaru iz 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana te 12:08 istočno od Bukurešta) pravi je prototip političara kakvih smo se nagledali.
Njegova Dacia Duster krepat će negdje u transilvanijskoj pripizdini, a u pomoć će mu priskočiti lokalac po imenu Viorel (Ovidiu Crisan). Tipični priprosti seljak koji se inače ne zamara politikom i koji ima vlastitih briga, ponudit će političaru, njegovom vozaču i njegovom PR-ovcu smještaj do sljedećeg dana, a prefrigani političar doći će na zanimljivu ideju. U Viorelovu kuću smjestit će on svoj predizborni stožer i upustiti se u jednu od onih treš populističkih, pravih bandićevskih kampanja tijekom koje će se pokušati prikazati kao prijatelj običnog, malog čovjeka kako mi to volimo reći. I shvatit ćemo ubrzo da je ulazak u Europski parlament Mocanuu iznimno bitan ponajviše iz razloga jer se nada da će mu to pružiti imunitet od kaznenog progona koji mu se sprema zbog korupcije iz vremena kad je bio ministar poljoprivrede.
I intencijski film koji je napisao i režirao Marian Crisan frca od stereotipa. Dok će Moncanu doslovno proganjati svakog seljaka u nadi da će mu ovaj pokloniti svoj glas i fotografirati se u svim mogućim situacijama koje izazivaju susramlje i činiti sve kako bi dobio izbore, vidjet ćemo da ljude doslovno boli briga i za njega i za politiku. Očito se politička scena u Rumunjskoj i u nas ne razlikuje puno i ljudi kao da su se već navikli da im sudbinu kroje spodobe poput Moncanua. Perfidni varalice, pokvarenjaci spremni na sve kako bi dograbili vlast pa će se tako on naslikavati u društvu seljaka pokušavajući kreirati sliku sebe kao čovjeka iz naroda kojem je stalo do seoskih ljudi i njihovih problema.
I djelovao je "Berliner" u početku zabavo i simpatično, no inicijalnu ideju Crisan je vrlo brzo potrošio pa kasnije sve to djeluje dosta repetitivno dok gledamo Moncanua dok se fotografira kako vozi bicikl, pokraj kombajna, sa seoskom dječicom i u svim mogućim treš situacijama. Malo me doduše sve to živciralo jer i u stvarnosti smo se nagledali takvih jazavaca, a s vremenom će ovaj političar pokušati korumpirati sve oko sebe, nudeći im razne pogodnosti i privilegije ako mu uspiju na putu u europarlament. Ta bizarna integracija među stanovnike mjesta po imenu Salonta (rodni grad samog režisera) doći će do toga da će Moncanu tijekom govora parafrazirati poznati Kennedyjev "Ich bin ein Berliner" govor, a "The Campaign" je možda i najbolji dokaz tome da film ponekad predobro imitira stvarnost.
Primjedbe
Objavi komentar