I nije baš čest slučaj da dva glumca iz istog filma zasluže nominacije za najbolju mušku ulogu i za Oscara, Zlatni globus i Baftu. I dok je Albert Finney već u Berlinu gdje je "The Dresser" premijerno prikazan osvojio Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca, Tom Courtenay je dobio Zlatni globus. Ukupno je ova drama imala pet nominacija za Oscara i niti jednu nije na kraju potvrdila, a dramu koju je potom sam prilagodio za film napisao je prema vlastitim iskustvima Ronald Harwood (dobitnik Oscara za film Pijanist). On je sam u mladosti neko vrijeme bio dresser britanskom glumcu Sir Donaldu Wolfitu.
Taj izraz dresser moglo bi se opisati kao kazališni asistent čiji je zadatak brinuti se da kostimi budu na razini kod svake predstave, no samo u ovom slučaju ovaj dresser ima puno veći i teži zadatak. Vrijeme radnje ovog filma je početak četrdesetih kada je Engleska pod konstantnim bombardiranjima nacističke avijacije, no svejedno kazalište ide dalje. Na početku vidimo tako predstavu Shakespeareovog "Otela" kojeg glumi već ostarjeli, nekoć slavni šekspirijanski glumac kojeg znamo samo po tituli Sir (Finney). I on je onaj tipični izdanak stare škole engleske glume.
Pompozan i teatralan, a kada predstava završi on ostatak glumačke postave kritizira zbog nekih sitnih pogrešaka i potpuno nam je jasno da je on lider ove putujuće kazališne družine koja i za vrijeme najgore ratne opasnosti nastupa po Velikoj Britaniji i izvodi Shakespeareova djela. No, čim se povuče u svoju kabinu, jasno nam je da je Sir u jako lošem stanju, da je potpuno divlji, lud, vjerojatno i uništen alkoholom i da ga je nacističko bombardiranje i uništavanje kazališta dokrajčilo. Sva je sreća pa je tu njegov dresser, poslušni i ponizni sluga Norman (Courtenay) koji strpljivo sluša njegove tirade i prenemaganja, svjestan da je to isto čuo valjda svake večeri.
I taj pomalo tetkasti dresser ima nevjerojatno strpljenje s tim divljim glumcem koji je očito na zalasku i kojem je posvetio najbolje godine svog života, bez obzira što je ovaj potpuni egomanijak. No, taj divlji glumac koji ne bi ni znao koju ulogu igra pojedine večeri da nema Normana, svog asistenta uzima nekako zdravo za gotovo, ponižava ga, a sve će eskalirati uoči i za vrijeme predstave "Kralja Leara". Naravno da uloga starog kralja pripada Siru, no pitanje je može li on pratiti taj užasno naporni tempo i iz večeri u večer igrati te zahtjevne uloge koje su mu se potpuno pobrkale u glavi.
I ne samo da su briljatni Finney i Courtenay, već i ostatak glumačke ekipe, a snimio je iskusni britanski filmaš Peter Yates (Robbery, Bullit) iznimnu dramu koja je intencijski arhaična i u kojoj do kraja shvaćamo prirodu te bolesne simbioze između glumca i njegovog vjernog asistenta. Taj vjerni asistent će do kraja početi propitkivati ne samo prirodu svojeg posla, već i prirodu svojeg postojanja pošto je praktički cijeli život posvetio čovjeku kojem nije stalno ni do koga, osim do sebe. Tom potpuno potrošenom i izgorenom glumačkom bardu gotovo svaki nastup je doslovno borba na život i smrt, a nesretni Norman iz večeri u večer ima borbu kako bi ga osposobio za nastup, no pitanje je koliko to više može trajati.
Primjedbe
Objavi komentar