I legendarni Woody Allen sve brže grabi prema 90. godini (rođen je 30. studenog 1935. godine), a silom prilika nedavno je prekinut njegov višegodišnji tempo od jednog filma godišnje. Desetljećima je Allen bio vjeran svom New Yorku i radnju većine svojih filmova smjestio je ondje, no u kasnijoj fazi karijere počeo se on "skitati" svijetom. Od Velike Britanije, Španjolske, Francuske i Italije, a film koji je najavio da će mu biti i posljednjoj u velikoj i dugoj karijeri ujedno je i prvi koji nije snimio na engleskom jeziku. "Coup de Chance" je snimio u Francuskoj, s francuskim glumcima i na francuskom jeziku, a ova kombinacija humorne drame, romanse i trilera bio je prilično iznenađenje.
Nije to jedna od Allenovih tipičnih lepršavih i prepoznatljivih, optimističnih iako nerijetko ciničnih komedija. Iako se u početku čini da bismo opet tu mogli gledati nešto slično i poznato. No, vremešni velemajstor pripremio je tu neka iznenađenja, a i sam je "Coup de Chance" usporedio sa svojim odličnim trilerom otprije dvadesetak godina "Match Point". Ponovno je on tu udružio snage s podjednako legendarnim i koju godinu mlađim direktorom fotografije Vittoriom Storarom, genijalcem koji je dobio čak tri Oscara za kameru (Apocalypse Now, Reds i Posljednji kineski car), a njegova nadahnuta, nemirna, no opet tako sunčana fotografija daje ovom filmu dodatni sjaj i kvalitetu.
Fanny (Lou de Laage) i Jean (Melvil Poupaud) prema van djeluju kao savršen par. On je bogati i iznimno uspješni poslovni čovjek u srednjim četrdesetima, ona je prekrasna barem deset godina mlađa žena. Žive oni u lijepom stanu u samom središtu Pariza, svi njihovi zajednički prijatelji misle da je njihov odnos savršen i da su oni idealan i skladan par, no sve će se to promijeniti kada Fanny na ulici slučajno susretne Alaina (Neils Schneider). Bili su oni nekoć kolege u srednjoj školi, više poznanici, nego prijatelji, a mladi i šarmantni pisac odmah će nekadašnjoj kolegici priznati da je nekoć bio zaljubljen u nju, no nije joj imao hrabrosti prići. Smatrao je kako je ona iznad njegove lige, a stare simpatije ponovno će se tu probuditi jer Fanny i Alain počet će se sastajati.
Prvo naizgled bezazleno, prijateljski, no vrlo brzo će to prerasti u romansu, a Fanny će aferu pokušati sakriti od svog prilično posesivnog muža. Počet će Fanny propitkivati svoj život i je li zapravo sretna u braku s tipom koji se bavi nekim misterioznim poslom (sam Jean kaže da je njegov posao bogate ljude činiti još bogatijima). Njegovi prijatelji postali su i njeni prijatelji i kao da se posve priviknula na ulogu trofejne supruge koju joj je Jean namijenio, a neće trebati proći puno vremena da Jean počne sumnjati da ga njegova dražesna gospođa vara. I tada će "Coup de Chance" dobiti posve neočekivan smjer i štih, pogotovo kada znamo da je autor filma Woody Allen, a bilo je ovo na kraju iznad očekivanja.
Prethodnih nekoliko Allenovih filmova (Cafe Society, Wonder Wheel, Rainy Day in New York, Rifkin's Festival) nisu me pretjerano impresionirali i činilo mi se da on u njima reciklira svoje poznate teme i priče. No, "Coup de Chance" je zanimljiv jer je istovremeno posve netipičan za Allenovu filmografiju, a opet nekako tipičan, prepoznatljiv, s likovima kakve smo i obično viđali u njegovim filmovima. Ono što ovaj film izdvaja iz većine je na kraju neočekivano mračan ugođaj. Tu je i lagana jazz glazba koja baš paše cijelom dojmu i ugođaju, a ako "Coup de Chance" zaista bude i posljednji film koji je Woody Allen snimio, stari lisac može biti miran jer je otišao s dobrim i zanimljivim filmom. Za razliku recimo od Romana Polanskog čiji je "The Palace" bio gotovo negledljiv.
Primjedbe
Objavi komentar