Rumunjski filmaš Alexandru Solomun zaputio se na drugu stranu Crnog mora, u gruzijsku pokrajinu Abhaziju u kojoj se u prvoj polovici devedesetih vodio građanski rat. Regija je to na Kavkazu površine nekih 8000 kvadratnih kilometara u kojoj živi oko 250 tisuća ljudi i koja ne priznaje gruzijsku vlast, već funkcionira zasebno iako je njenu nezavisnost priznalo tek nekoliko država poput Rusije, Nikaragve, Venezuele i Naurua. Bijesnio je ondje početkom devedesetih brutalni građanski rat, a prije toga, još za vrijeme Sovjetskog saveza, Abhazija, točnije njen glavni grad Sukhumi, bio je dom istraživačkog instituta i mjesto gdje su se još od dvadesetih godina dvadesetog stoljeća radili eksperimenti na životinjama.
I to ne bilo kakvim, već na majmunima, kojih i danas u Sukhumiju ima cijelo čudo, a postoji ondje čak i spomenik majmunu. Mjesto je to koje kao da je zamrznuto u nekom prošlom vremenu i nekoć ugledni i poznati institut danas je gotovo ruševina, baš kao što je i cijela ta pokrajina. I ljudi kao da su zaglavili u prošlosti i svi stariji sa sjetom se prisjećaju vremena kada je njihovo mjesto bilo važno, ali i vremena pobjede u ratu nad daleko brojnijim i moćnijim neprijateljima. Iako je u središtu pažnje "Muda Tarzanovog" (Tarzan je bilo ime prvog majmuna koji je još 1927. godine stigao u Sukhumi i od kojeg su potekli svi ostali tamošnji majmuni) okrutnost prema životinjama nad kojima su se u ime znanosti obavljali eksperimenti, cijeli ovaj dokumentarac djeluje pomalo kao i metafora.
Jer baš kao što su majmuni najbliži čovjekovi srodnici među sisavcima, ali definitivno nisu ljudi, tako je i Abhazija čudan teritorij koji tamošnji stanovnici smatraju samostalnom državom, no ona to nije. Upoznaje nas Solomon s povijesti tog instituta i potpuno suludim idejama koje je imao njegov utemeljitelj. Razvijali su godinama sovjeti ondje program u kojem su pokušavali proizvesti hibride između majmuna i ljudi, a takva stvorenja planirali su koristiti kao radnu snagu i u ratovima za koje su se spremali. Kruže Abhazijom odavno priče da je famozni Jeti zapravo nastao u laboratorijima Sukhumija iako u dnevnicima glavnog istraživača stoji da nikada nisu uspjeli proizvesti niti jednog mutanta.
I podjednako je tu apsurdna i suluda prošlost tog mjesta s tužnom sadašnjosti jer institut i dalje posjeduje brojne majmune, no ne da više nema planova za istraživanja i eksperimente, već jedva pronalaze novac za hranu tih nesretnih životinja. Slušamo tu i priče o ženama koje su se za vrijeme SSSR-a same nudile da sudjeluju u eksperimentima i predlagale da se baš njih pokuša oploditi majmunskim sjemenom iako svi tvrde da se nešto takvo nikad nije dogodilo i da su istraživanja išla u suprotnom smjeru odnosno da su majmunice pokušavali oploditi ljudskim sjemenom, no ono se nije primilo. Neobičan je to dokumentarac o kutku svijeta o kojem zapravo znamo jako malo i u kojem je jako teško razaznati što je stvarnost, a što plod mašte i predaje tamošnjih ljudi za koje su njihovi majmuni postali i neka vrsta nacionalnog simbola.
Primjedbe
Objavi komentar