Lou Gehrig bio je jedan od najvoljenijih američkih sportaša svih vremena, a ubrzo nakon što je ovaj slavni bejzbolaš umro s nepunih 38 godina od ALS-a, bolesti koja danas nosi i njegovo ime, snimljena je i biografska sportska drama o ponosu njujorških Yankeesa. Režije "Ponosa Yankeea" primio se Sam Wood koji je bio i glavni inicijator filma kojim u početku producent Samuel Goldwyn i nije bio oduševljen. Ideja o snimanju filma o Gehrigu pojavila se dok je on još bio živ, a producenti se početkom četrdesetih nisu odlučivali na snimanje sportskih filmova strahujući da će loše proći na kino blagajnama jer ta tema uopće ne zanima ženski dio publike.
No, priča o Gehrigu pokazala se kao jedna od onih s kojima se ne može promašiti, pogotovo jer je film u kina stigao dok su ljudima bila svježa sjećanja na nedavno preminulu superzvijezdu. Od početka nije bilo dileme da će Gehriga (i to od tinejdžerskih godina!) glumiti tada možda i najveća holivudska zvijezda, 40-godišnji Gary Cooper. Sam glumac u početku i nije bio previše zainteresiran za ulogu Gehriga jer ga baseball nikad nije zanimao i nikad u životu nije zamahnuo bejzbolskom palicom. Na kraju je Cooper pristao glumiti Gehriga i ova uloga mu je donijela treću od ukupno pet nominacija za Oscara za glavnu mušku ulogu.
Kako je godinu ranije osvojio prvog Oscara za ipak sebi svojstveniju ulogu u "Naredniku Yorku", nagrada mu je ovaj puta izmakla, no drugog Oscara je osvojio desetak godina kasnije za svoju možda i najpoznatiiju ulogu, onu u westernu "Točno u podne". I "Pride of the Yankees" je iz današnje perspektive dosta jednostavan film, nimalo zahtjevna biografska drama koju bi se možda najbolje moglo opisati i kao bajku, ali bajku ne sa sretnim završetkom. Imao je ovaj film čak 11 nominacija za Oscara, među njima i u onim najvažnijim kategorijama, ali osvojio ju je tek Daniel Mandell za montažu.
Tipičan je to film starog Hollywooda kojim se pumpa priča o američkom snu i američkim vrijednostima te potencira poznatu teoriju da u Americi baš svatko može uspjeti. I Gehrigova je životna priča prava filmska. Dijete siromašnih njemačkih imigranata koje je jedino preživjelo djetinjstvo od četvero djece, naučilo je govoriti engleski tek s pet godina. Odrastao je on gledajući svog budućeg suigrača Babea Rutha (koji je u filmu utjelovio samog sebe), a bio je on i jedan od rijetkih kojima su se snovi ispunili. Pratimo u ovoj biografskoj sportskoj drami i njegovu romansu s budućom suprugom Eleonor za čiju je ulogu Teresa Wright također zaslužila nominaciju za Oscara.
Primjedbe
Objavi komentar