Filmaši iz Irana u jako su teškoj situaciji. Snimali bi oni filmove koji kritiziraju tamošnji režim, ali svjesni su da bi im nešto takvo moglo donijeti zabranu rada pa i odlazak u zatvor. Tako da moraju pristajati na određene kompromise, svoju kritičnost kamuflirati, snimati alegorije, ponekad i drame koje funkcioniraju kao fantazije, a mračnom i subverzivnom kombinacijom drame i trilera u glavnom programu Venecije predstavio se i tamošnji filmaš Vahid Jalilvand. I njegovi prethodni filmovi premijeru su imali u Veneciji, ali u popratnoj sekciji Horizonti, a kao i mnogi recentni iranski filmovi "Beyond the Wall" je snimljen bez financijske podrške iranskih vlasti.
Srećom pa su uskočili europski koproducenti, a film je to prepun simbolike koji kreće sjajno, šokantno, skriva on u sebi brojna iznenađenja, no s vremenom se ipak malo razvodni i postane predvidiv što na kraju ruši cjelokupni dojam. Svejedno, "Beyond the Wall" je kvalitetan i zanimljiv film u kojem je ponovno u dobroj formi vjerojatno vodeći iranski glumac mlađe generacije Navid Mohammadzadeh koji je glumio i u Jalilvandovom prethodnom filmu "No Date, no Sign" i sjajnom Rustayijevom filmu "Leila's Brothers". Navid je ovdje Ali, čovjek u tridesetima koji je izgubio vid i koji u uvodnim scenama planira počiniti suicid.
Živi on u stanu koji je gotovo u rohbau stanju, tek s krevetom, stolom i nešto malo namještaja, a shvaćamo da je on tek nedavno počeo gubiti vid. Vidi on tek siluete, a u trenucima kada se pokušava ubiti, u stan će mu se ušuljati uplakana i krvava žena po imenu Leila (Diana Habibi). Ona krvava i pretučana od nekoga bježi, u Alijev stan odmah dolaze neki ljudi, policajci ili pripadnici tajnih službi koji je traže, a Ali nije ni svjestan da u stanu ima uljeza. Ipak, nakon nekog vremena će shvatiti da se netko nalazi u njegovom stanu i pružit će on traumatiziranoj ženi utočište, a kroz flešbekove ćemo saznati što joj se dogodilo. Do kraja ćemo saznati što se dogodilo i Aliju, kao i da ništa tu nije onako kako se na prvu čini.
I na početku je Jalilvandov iznimno intenzivan. Dok smo u tom sivom Alijevom stanu sve djeluje nekako klaustrofobično, na trenutke i mutno jer povremeno perspektivu pratimo iz njegovog zamućenog ugla. U trenucima dok saznajemo što se dogodilo s Leilom i kako je za vrijeme prosvjeda na ulici izgubila sina pa je privedena, sve je to snimljeno izrazito nemirnom kamerom iz ruke koja se trese i potencira kaotični ugođaj. Cijelo vrijeme nad glavom nam lebde upitnici i nije nam do kraja jasno zašto ta cijela vojska policije traži baš tu ženu i što je ona to tako strašno skrivila? Stalno u Alijev stan upadaju nekakvi ljudi. Od liječnika koji mu pokušava pomoći i spasiti ono malo vida što je ostalo pa do policajaca koji sve više sumnjaju da on nešto skriva. Što se dogodilo s ovim čovjekom pa da je ostao bez vida pitanje je koje si stalno postavljamo, zašto je Leila tako histerična stalno i na rubu očaja. Sve to saznat ćemo u posve neočekivanom preokretu na samom kraju koji možda i nije najsretnije izveden, no svejedno je bio to kvalitetan i zanimljiv film.
Primjedbe
Objavi komentar