Mladi meksički filmaš David Zonana prije nekoliko godina se predstavio iznimno zanimljivom i subverzivnom crnom komedijom "Mano de obra" (Workforce), a sada je izbacio podjednako impresivnu subverzivnu dramu. Učenik je on meksičkog filmskog mavericka Michela Franca koji u svojim filmovima voli šokirati publiku, a istim tragom očito ide i njegov mladi kolega Zonana. U svojim filmovima i Franco, a i Zonana prikazuju sve apsurde meksičkog društva, a ovaj puta i Zonana je na tipični francovski, u podosta hladnom i distanciranom stilu prikazao kako izgleda to društvo opsjednuto nasiljem. Društvo kojim vlada svojevrsni kult nasilja, a "Heroico" je podjednako impresivan i upečatljiv vizualno i tematski.
Pratimo tu priču 18-godišnjeg mladića iz meksičke provincije Luisa (debitant Santiago Sandoval) koji se odlučio prijaviti u vojsku. I otac mu je bio vojnik, a kako mu je majka bolesna, za vrijeme vojne akademije ima on zdravstveno osiguranje i za sebe i za članove obitelji. I činilo se u početku da bi "Heroico" mogla biti meksička varijacija na temu "Full Metal Jacket". Pratimo tu Luisa i ostale guštere (tu te vojne novake zovu ždrijebci) dok prolaze vojni dril, disciplinu, no film vrlo brzo dobiva puno mračniji zaokret kad shvatimo da je posve normalno da se nad tim mladićima do mile volje iživljavaju stariji kolege. Osim toga, isti ti stariji vojnici koji će ubrzo pod svoje uzeti i Luisa, vikendima se bave i nekim sumnjivim stvarima, a ono što posebno šokira je sadizam usmjeren prema mlađim kolegama.
To iživljavanje nad njima postajat će sve okrutnije i bolesnije. Kao da će ih ti stariji polaznici akademije na taj način tjerati da odustanu, a naravno da se sve to odvija pod prešutnim odobravanjem nadređenih. Dobijamo dojam kao da je cilj vojske od tih mladića isklesati bešćutne i nemilosrdne strojeve koji će bez pogovora i razmišljanja slijediti baš svaku naredbu. Luis je, baš kao i dobar dio njegovih kolega urođeničkog porijekla, a slučajno ili ne, vojna akademija je smještena usred nekakvog drevnog astečkog zdanja. I fotografija je impresivna, kao i kompozicija i stil te je po uzoru na Franca koji je ujedno i producent filma, snimljeno to uglavnom statičnom kamerom i s dugim i poludugim kadrovima. I to nekako s distance, gotovo bez totala i krupnih planova, konstantno s neke udaljenosti. Baš kao i u Kubrickovom antiratnom remek-djelu, tako i cijelu priču pratimo iz perspektive jednog od tih kadeta odnosno Luisa.
Jer dok će on vrlo brzo postati neka vrsta miljenika nešto starijeg kolege i narednika te predvodnika tog društva sadista, zbog toga će biti prisiljen vrlo slično se ponašati prema svojim kolegama iz klase. Subverzivna je to i prilično šokantna drama jer shvaćamo da je osnovni cilj kod klesanja kadeta vojne akademije dehumanizacija i uništavanje i najmanje empatije. Svi ti stariji akademci zasigurno su ranije i sami prošli sličnu torturu kroz koju prolaze Luis i njegovi kolege, a to ih je i oblikovalo u bolesne manijake koji uživaju u torturi drugih. Posebno su uznemirujuće scene u kojima to starije društvo s nevjerojatnim užitkom na mobitelu gleda nekakve brutalizirajuće scene (srećom pa ih Zonana ne prikazuje, već samo slušamo te vojnike dok ih kroz smijeh opisuju). Tu su i jezive noćne more koje gotovo svake noći sanja Luis i koje će sa svake noći postajati sve strašnije, a snimio je Zonana uznemirujuću, subverzivnu i šokantnu dramu prikazanu i u Sundance u i Berlinu.
Primjedbe
Objavi komentar